Pričom “Antifašizam – priča o ljudima” Ahmed Halilbašić učenik 7. razreda Prve osnovne škole iz Živinica, Bosna i Hercegovina osvojio je 1. mesto na našem konkursu pod nazivom „Podeli dar“. Literarni konkurs „Podeli dar“ je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 1. mesto u kategoriji starijih osnovaca. Čestitke Ahmedu.
Antifašizam – priča o ljudima
Osjećam u zraku miris proljeća dok uljuljkan negdje u ćošku između sna i jave boravim u nekoj svojoj utopiji koju sam izgradio za svoj um, u želji da mu sačuvam bistrinu i da ne dozvolim tami da baci i najmanju sjenu na njegovu svjetlost i zdravu moć rasuđivanja.
Rezak zvuk telefona naruši svetu tišinu moje sobe i misli i vrati me u javu.
„Dobar dan. Je li gospodin Kadrić pri telefonu?“, zacvrkuta ženski glas s druge strane.
„Da, ja sam“, odgovorih pomalo bunovno, razmišljajući o tome ko se usudio da remeti moja mirna penzionerska popodneva.
“Gospodine Kadriću, ja sam Lejla Mustafić i pozivam vas u ime Općinskog vijeća grada Tuzle da sutra 21.5. u 13 časova prisustvujete svečanoj sjednici povodom Dana oslobođenja Tuzle.“ U jednom dahu izrecitira gospođica, bez trunke boje ili nekog osjećaja u glasu, kao glas sa telefonske sekretarice. Držeći ruku na spuštanoj slušalici pomislih kako je taj glas bez boje i emocija, samo jednom rečenicom uspio doprijeti do samog dna moje duše i uzburkati i zamutiti osjećaje koji su se poput mulja u bunaru, nataložili i primirili na dnu. Bar sam mislio da su se primirili.
Slike nekog maja 1942. godine mi se počeše svjetlosnom brzinom redati u glavi. Vidjeh sebe kako tog jutra oblačim ponosno plavu uniformu policajca. Dok sam stavljao kapu na glavu, primijetio sam kako me otac kradom ponosno gleda. Znam da je bio ponosan što sam nastavio porodičnu tradiciju i postao policajac kao on i sad već rahmetli djed Osman. Za nas je poziv policajca nešto sveto, jer se poput sveštenih lica koji se obavezuju Bogu, i mi obavezujemo narodu i državi. Obavezujemo se da ćemo služiti časno i pošteno poštujući državne zakone. Na to sam se i ja obavezao ne znajući tada da će se ti državni zakoni možda nekada kositi sa onim istinskim, ljudskim zakonima. Ponosan sam i sada nakon toliko godina što su ovi ljudski nadjačali ove druge.
Možda će čudno zvučati, ali sam i danas, nakon toliko godina, siguran da je to majsko jutro mirisalo drugačije. Nije mirisalo na proljeće i behar već na neki čudni miris tamne avetske noći. Da, jutro je mirisalo na noć, a vjerujte mi ni pčele nisu zujale u našem voćnjaku. Čak mi se učinilo i da ptice lete u pogrešnom smjeru, put juga, a tek je maj. Možda mi se smjer ptica učinio pogrešnim, ali sam siguran da je scenario tog dana otišao u pogrešnom smjeru. Najvjerovatnije je da je scenarist i režiser tog filma bio pogrešan. Možda im je bio bitan samo profit tog filma bez obzira koliko će glumaca i statista nastradati u toj areni na koju su oni gledali iz svojih počasnih loža. I danas me zanima šta su oni osjećali kada su osjetili miris baruta i miris krvi koja je zalijevala ulice Tuzle. Da li su njihove zjenice možda drugačije od mojih pa u njih mogu akumulirati sve te slike užasa, a da ne trepnu. Ja nisam mogao. Možda mojim očima i ušima upravlja srce i razum pa nisam mogao gledati tu patnju. Nisam se mogao oglušiti na zapomaganje vojnika koji je ispao iz oklopnog vozila i ležao na cesti između dvije vatre. Bio je ranjen u nogu i izložen kiši metaka.
Dobro se sjećam naredbe koja je tada došla:“ Pucaj, na vatru vatrom uzvrati“. Puška u mojoj ruci je tada zadrhtala, nisam mogao pucati u čovjeka koji je ležao na cesti, na cesti u mom gradu u kojem je on trebao biti samo putnik a ne da mu taj grad, grad mog djetinjstva, bude zadnja stanica. Bacih pušku i praćen negodovanjem nadređenih, pod okriljem dimne zavjese, pritrčao sam mu. Kao da sada vidim tog golobradog mladića i njegov uplašen pogled gladan života. Činilo mi se da sam tad u njegovim zjenicama mogao naslutiti neke bolje slike koje su stvarale i vodile njegove misli. Nisam želio da te misli izgube sjaj i da ne ožive, pa sam ga nekom snagom, za koju ni sam nisam znao da imam, uspio prenijeti između zgrada u zaklon.
Tek tada sam vidio da i moja noga u članku krvari. Bio sam ranjen. Bol koju sam osjećao, ublažila je slika koju sam mogao vidjeti iz zaklona; slika policajaca, mojih kolega, koji su sljedeći moj primjer pomagali ranjenim vojnicima. Tada sam shvatio, da koliko god nečiji fašistički umovi bili bolesni, ne mogu pobijediti pravog čovjeka. Ne mogu ubiti čovjeka u nama. Taj dan tuzlanski policajci, bolničari i doktori su pokazali svima da fašističko sjeme nije plodno tlo Tuzla. Doktori su se borili za život svakog ranjenika jednako ne pitajući ko su i odakle su. Bilo je dovoljno da vide ljude pred sobom.
Slučaj je htio da Dragan, mladić iz Kruševca, bude u istoj sobi sa mnom, krevet do kreveta. Pričao mi je da su mu u Kruševcu ostali roditelji i njegova djevojka Ana. Pričao mi je o svom gradu i djetinjstvu dok smo zajednički dijelili ručak koji nam je moja mama donosila. U hladnim zidovima Gradine mi smo se sprijateljili i jačali nešto što je oduvijek postojalo. Mi smo se iz bolničkih kreveta na svoj način borili protiv fašizma. Imali smo puno zajedničkog Dragan i ja. Čak su nam i djedovi bili odlikovani u Prvom svjetskom ratu kao borci protiv fašizma. Pričao sam mu o svom djedu Osmanu koji je bio jedan od vođa za oslobađanje Tuzle u Prvom svjetskom ratu. Pričao sam mu kako mi je djed ponosno pričao kako su tada rame uz rame svi Tuzlaci, svih nacionalnosti i vjera, zajedno uspjeli Tuzlu osloboditi od fašističkog okupatora. Još tada mi je djed uspio ukazati na najveće zlo koje prijeti čovječanstvu, fašizam. Pokazali su oni tada, a mi sada, da ga možemo pobijediti.
Pobijedili smo ga, ali mene i dalje dušu pritišću one krvave mrlje na asfaltu i pitam se koliko još treba kiša da padne da bi se one izbrisale. Kad bolje razmislim, možda je bolje što su tragovi krvi tu, još vidljivi da bi služili kao opomena i podsjetnik na gladnu neman koja pokušava uništiti i ubiti čovjeka u nama. E, neće moći!
Ponovo me zvuk telefona iz prošlosti vrati u moje penzionerske dane i ja primijetih da još uvijek držim ruku na spuštanoj slušalici. Ruka mi je već utrnula a puls se pojačao.
„Oooo, kume, jesi li to ti?!“, začuh poznati glas sa druge strane kojem sam se istinski obradovao. Bio je to Dragan iz Kruševca.
Poslije par riječi o zdravlju reče mi: „Kume, ja 21. maja ženim sina, a kćerka mi krsti prvo dijete pa zovem tebe, suprugu i djecu da tih dana budete naši gosti i upotpunite mi veselje. Je li može, kume?“
„Naravno da dolazimo, to se ne propušta“, odgovorih mu sretan zbog skorog viđenja.
Ahmed Halilbašić, VII razred
Prva osnovna škola Živinice
