Ako prvi put čitate ovu predivnu baladu, doživećete je vrlo emotivno, pred vama je jedna prelepa priča o prijateljstvu, ljubavi, vernosti. Ona će vam probuditi bezbroj lepih osećanja. Izašla iz pera jednog velikana. Hvala Branko!
Balada o ribaru i mačku
Tamo gdje talas grebene liže
stara se kula kraj mora diže,
kroz prozor blista svjetlosti zrak.
Tajanstven fenjer u mrkoj tami
koga li zove, koga li mami,
kome li daje na moru znak?
Ako u kulu zaviriš kradom,
tamo ćeš naći čiču sa bradom,
gleda kroz prozor u crnu noć.
Zašto je tužan samotni deka?
Kom li se nada, koga li čeka,
ko li to ima s pučine doć?
Nikoga nema da mu se vrati,
a starac čeka, prolaze sati,
niže se lanac dug;
nada se mačku, slavnome lovcu,
ribaru smjelom i moreplovcu,
bješe mu vjeran drug.
I
Starac i mačak, o pusta tugo,
u tvrdoj kuli živjeli dugo,
kretali u lov u noći svježe,
u zaliv tihi spuštali mreže,
brodili morem do zore sjajne,
saznali mnoge njegove tajne.
Znali su zašto more se ljuti,
znali šta misli i kada ćuti,
čitali njegov muk,
znali su uzrok njegova gnijeva
kad strašnu pjesmu osvete pjeva
uz teške bure huk.
Dok vrijeme zimi pospano teče
i staroj kuli prilazi veče
noseći sivi veo,
kraj male peći, vrele i budne,
starac je priče pričao čudne,
a naš je mačak preo.
Prič’o je starac potmulim basom
o dobroj ribi sa ljudskim glasom.
Na kome moru, poznato nije,
uz otok neki zaliv se krije,
od strašnih bura spas;
u njemu živi ribica lijepa,
ribica mudra, zlaćanog repa,
u nje je ljudski glas.
Kad obnoć bura na moru duva
i moćan talas u lađu gruva,
grmi u mraku slijepom,
ribica dobra mornare zove
u tihi zaliv nek žurno plove,
svijetli im zlatnim repom.
Kad bi u zaliv bacila sreća
ribara – čiču pognutih pleća,
starost ga brzo mine,
ribica dođe, ne treba zvati,
odmah mu snagu i mladost vrati,
dok samo repom sine…
O dobroj ribi što čuda tvori
slušao mačak, oko mu gori.
Protiče veče i vatra plamti,
a mačak priču starčevu pamti.
II
Godine gore ko tiha svijeća,
ribaru starom svijaju pleća,
snaga se topi, oko se muti,
vremena teška starina sluti.
Mreža mu teška, veslo još teže
vjetar ga svaki hladnoćom reže,
s prijetnjom se more giba,
uzalud zovu daljine drage,
starini tužnom nestalo snage,
sve mu je manje riba.
Zaplaka starac za noćnih sati:
Mladosti moja, vrati se, vrati!
Plakao ribar, a mačak sluša,
žao mu starca, boli ga duša,
tešku mu tugu blaži:
Mačak će poći – tako je reko –
ribici dobroj, tamo daleko,
da tvoju mladost traži“.
Poskoči mačak čilo i vedro,
na maloj barci podiže jedro
i skide šešir svoj:
Naći ću gdje se ribica krije,
donijeti mladost što mogu prije,
čekaj me, starče moj!“
Putuje barka k’o labud bijeli,
na pramcu mačak, kapetan smjeli,
pažljivo stražu straži.
Mačak se morem neznanim skita,
neznanoj zemlji u susret hita,
ribicu dobru traži.
Obišla barka, sijekući vale,
čudesne zemlje, otoke male,
šareni cvjetni raj,
stigla do šuma gdje udav spava,
tamo gdje čuješ tigra i lava,
velikih zvijeri kraj.
Kapetan mačak na barci lakoj,
za ribu pita u zemlji svakoj,
vječno ga nada krijepi.
Gdje god bi stigo, neko bi reko:
Ribica dobra živi daleko,
naprijed, mornaru lijepi!“
I najzad mačak, pobjednik mora,
stiže do zemlje ledenih gora,
u kraj surove klime.
Tamo ga srete s besjedom krasnom
čudan gospodin u fraku masnom,
pingvin, ministar zime.
Na kraju pingvin takođe reko:
Ribica dobra živi daleko,
još ima mnogo preć’.
Neka ti barka još brže leti
i kad je nađeš, mene se sjeti,
pa mi donesi peć“.
U zoru mačak zaplovi dalje,
pingvinu pozdrav sa barke šalje,
veselo kapa maše.
Napetog jedra barčica juri
u susret kiši, oluji, buri,
pramcem kapljice praše.
Nebo se mrači u ruhu mrkom,
oluja silna dolazi trkom.
Dok vjetar vodom brazda i rije,
nad mladom barkom galeb se vije,
poznaje burne dane,
vidi da mačak u propast leti,
pa oštro viče:
Potop ti prijeti,
vrati se, kapetane!“
Ne sluša mačak, već kliče žarko:
Povratka nema, naprijed, barko,
raširi jedro-krilo!
Nek’ vječna mladost pobjedu slavi
borim se za nju ko junak pravi,
takvih je uvijek bilo!“
Dok burno more okolo ječi,
kapetan čuje starčeve riječi,
tužaljku druga draga,
prati ga šapat iz noćnih sati:
Mladosti draga, vrati se, vrati,
davno me izda snaga“
Sjeti se mačak starine drage,
pa juri naprijed sa više snage,
vjetar ga pjenom pljuska.
U ljutoj buri lađica-čigra
na grivi vala pomamno igra,
lagana lomna ljuska.
Oblaci jezde, strahota sama,
barčicu malu zahvati tama,
za gromom ori grom.
U gustu mraku bez ijednog zračka
odnese bura barku i mačka
u divljem trku svom…
Na nebu zora javlja se siva,
po moru kapa mačkova pliva.
Pusto je na sve strane…
Tužno se jutro nad vodom rađa…
Kud li je tvoja otišla lađa,
junački kapetane?!
III
U kuli staroj fenjer gori,
plamen se žuti sa tamom bori,
na more baca zračak.
Uz prozor ćuti starina sijeda,
tužnoga oka pučinu gleda
da li se vraća mačak.
Večeri jedne, u suton meki,
do kule čamac doplovi neki,
u njemu dječak viti;
srdačno ruku starina pruži:
Ribaru dobri, više ne tuži,
ja ću ti mladost biti!
Šalje me tebi, s porukom lijepom,
ribica dobra sa zlatnim repom
da unuk budem tvoj,
i da ti mladost zamijenim,
na teškoj barci u lovu smijenim,
da s morem vodim boj“.
Čudi se starac dugačke brade:
Otkuda riba za mene znade?“
Ribica dobra na moru južnom,
našla je kapu s porukom tužnom
i na njoj krvi tračak:
„Junački ginem u buri, znajte,
starini mome zamjenu dajte!
Pozdrav!
Kapetan mačak“
Od toga dana, za mačkom drugom,
plakao starac dugo i dugo…
Pa ipak, nada trajno se gaji:
iz kule stare svjetiljka sjaji,
dok tama svuda vlada.
A tik uz okno ribar se svio,
ugasla oka, obnevidio…
Vječno mačku se nada…
Branko Ćopić