Početna Škola Prepričana lektira „Bašta sljezove boje”, prepričano delo Branka Ćopića

„Bašta sljezove boje”, prepričano delo Branka Ćopića

17600
0

Knjiga priča Bašta sljezove boje učinila je Branka Ćopića jednim od najznačajnih pripovedača savremene srpske književnosti.  Zbog  priča iz ove knjige Ćopić je brojnoj deci postao omiljeni autor, a njegove pripovetke najčitanija lektira u školi.

Autorova ideja bila je da, kako i sam kaže u posveti knjige, ispriča priču „o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dečacima.” Takva „zlatna bajka o ljudima” nastala je kao plod njegove ljubavi prema rodnom tlu, sećanja na bezbrižno detinjstvo i događaje i ljude koji su obeležili te dane.

U nastavku teksta data je analiza kratke priče Bašta sljezove boje, sa osvrtom na najvažnije osobine cele zbirke.

Ko je bio Branko Ćopić

Branko Ćopić (1915 –1984) važi za jednog od najčitanijih i najplodnijih autora savremene srpske književnosti. Rođen je u Hašanima, pod Grmečom, u Bosanskoj Krajini i nesumnjivo će rodno mesto uticati na njegov književni rad. Zapravo, Ćopić kao izraziti regionalista rodnom tlu posvećuje mnogo pažnje. Krajina, Grmeč, Podgrmečje postaju omiljeni prostori njegove proze. To su mesta za koja ga vezuju najlepše uspomene iz detinjstva, drage osobe, priče koje je čuo i pamtio. To je svet slobode, igre, dečije naivnosti, maštarija, anegdota i legendi. Zbog velike potrebe da ovekoveči takvo vreme, Ćopić će predano i s puno ljubavi pisati i za najmlađe čitaoce – decu.

Književno stvaralaštvo Branka Ćopića izuzetno je obimno i raznoliko. Pisao je pesme, ali ipak je najznačajniji kao prozni autor (pripovetke i romani). Njegova najpoznatija dela su: pesmeOgnjeno rađanje domovine (1944), Pjesme (1945), Ratničko proljeće (1947); pripovetkePod Grmečom (1938), Surova škola (1946), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1955), Bašta sljezove boje (1970); romaniProlom (1952), Gluvi barut (1957), Orlovi rano lete.

O zbirci „Bašta sljezove boje”

Zbirka kratkih priča pod nazivom Bašta sljezove boje objavljena je 1970. godine i predstavlja značajno delo B. Ćopića. Ona se sastoji od trideset i četiri priče podeljene u dva dela, tj. ciklusa – Jutra plavog sljeza (13 priča) i Dani crvenog sljeza (21 priča). Priče iz prvog ciklusa prati vreme posle raspada Austrougarske u toku Prvog svetskog rata, pa sve do izbijanja Drugog svetskog rata. Priče iz drugog ciklusa povezuju ljude i događaje sa zbivanjima u Drugom svetskom ratu i posleratnom vremenu. Ono što povezuje sve priče i što zapravo čini glavnu osobinu cele zbirke jeste prisustvo autobiografskih elemenata. Takođe, od velikog je značaja činjenca da Ćopićeve priče izniču sa rodnog tla, te s pravom važi da je regionalni pripovedač. Zbirku Bašta sljezove boje odlikuje i liričan ton, kao i izražena humorna crta. To su osobine zbog kojih nesumnjivo ovog pripovedača prepoznajemo i zavolimo posle prvog čitanja.

Tumačeći Čopićevu zbirku, neki kritičari došli su do zanimljive činjenice da pripovedanje u njoj ima oslonac na usmenu pripovedačku tradiciju. O tome svedoče pokušaji da se pripoveda o međi između svetova, tj. svetu jave, sa realnim junacima i događajima i o prostorima čudesnog i izmaštanog. Upravo takvo razdvajanje sveta na san i javu prisutno je u priči Pohod na mjesec. Taj svet dat je kroz lik petogodišnjeg dečaka, ali u kontekstu gašenja dečijih iluzija i maštarija, zbog susreta sa normama koje regulišu život. Nadalje, ono što podseća na usmena pripovedanja jeste i stalni prostor i vreme, ali i isti likovi koji se pojavljuju u više različitih priča. Tako je lik deda Rada najznačajniji, ali ništa manje važniji i lik samardžije Petraka, strica Nidža, dečaka (pripovedača)…

O priči „Bašta sljezove boje”

Priča Bašta sljezove boje po kojoj je naslovljena čitava zbirka jedna je od najzanimljivijih u njoj. To je priča sa izraženom humornom crtom i vedrim emocijama. Pripovedač (šestogodišnji dečak) na samom početku priče upoznaje nas sa omiljenom ličnošću njegovog detinjstva – deda Radom. I odmah na početku saznajemo da on poseduje jednu specifičnu osobinu – teško razlikovanje boja. Sa raspoznavanjem svega četiri osnovne boje deda Radu je sve moralo da se uklopi u njegovo specifično viđenje predmeta. Umeo je i da se posvađa sa drugima koji su tvrdili da je lisica žuta, jer je njemu bila crvena. Takve nesuglasice bile su česte i najčešće su ukućani popuštali dedi, jer su videli da nema svrhe nastavljati raspravu i ubeđivanje s njim.

Međutim, usled deda Radove tvrdoglavosti dečak je jednom prilikom upao u nevolju. Naime, na pitanje učiteljice koje je boje vuk, dečak je ponosno odgovorio da je vuk zelene boje. U tom odgovoru video se uticaj dedinog shvatanja boja, a dečak je mislio da je nemoguće da njegov deda pogreši. Učiteljica je izgrdila i dečaka i dedu, što će imati za posledicu dedin gnev. On je već sutradan, ljut jer je učiteljica izgrdila njegovog unuka, otišao u školu i pred svima vikao na nju. Naravno, ovakav postupak nije ostao nekažnjen nego će deda odležati nedelju dana u „sreskoj buvari”. Nakon ovog neprijatnog događaja i deda se promenio. Više ga nije interesovalo koje je boje šta ni kakav je sljez u proleće. Dakle, kraj nosi melanholičan i pomalo tužan ton, ali bez obzira na to, pripovedaču je ova dogodovština ipak ostala u lepom sećanju.

Detinjstvo u Ćopićevim pričama

Čitajući Ćopićeve priče pojedinačno ili zbirku u celini, nemoguće je neprimetiti koliko je jak doživljaj detinjstva u njima. Vremensko razdoblje koje je svojstveno svakom čoveku u životu u zbirci Bašta sljezove boje dobija mitski karakter. Zauvek će detinjstvo nositi obeležje slobode, igre, nestašluka, anegdota, maštarija. Pokušaj da ovekoveči takvo vreme Ćopić uspeva upravo pričama koje će svet i događaje predstavljati iz dečije perspektive, iz kategorije dobrog, plemenitog, lepog i punog naivnosti i ljubavi.

Kako se nasuprot deci nalaze zreliji, iskusniji i pametniji, tako su i u ovim pričama dati likovi odraslih. Zanimljivo je da je veza mlađih i odraslih obojena toplim humanizmom i da je njome predstavljena granica čoveka na pragu života i čoveka na njegovom zalasku. Dok je dečiji svet uvek obeležen naivnim i suženim vidicima, gde je sve plemenito i iskreno, svet odraslih, a u ovim pričama i svet deda Rada dosta je drugačiji. Da bi se svet zrelijih, onih koji su iskusili i gorčinu života, verno prikazao, Ćopićeve priče sadrže i elemente gorčine i tuge, a ponekad i notu satiričnog i melanholičnog.

Lik deda Rada

U Bašti sljezove boje najvažnije mesto pripada jedinstvenoj ličnosti – deda Radu. O njegovom značaju za detinjstvo i odrastanje dečaka Baja (autor B. Ćopić) najbolje svedoči niz priča u kojima se pojavljuje. U svakoj od njih opisan je manje-više na isti način, a kada se sklope osobine iz svih priča deda Rada možemo okarakterisati kao pomalo prgavog i tvrdoglavog,  ali i te kako dobrodušnog čoveka. Neko je ko ne voli novotarije i ko se čudi svakoj pomodnosti. Ipak, setićemo se kako se u priči Čudesna sprava odnosio prema satu. Dakle, dečakov deda je neko ko ima svoj svet i u njemu neka svoja pravila. Za njega je vuk zelene boje, a sljez u bašti svake godine različit. To ukazuje na osobinu specifičnosti njegove ličnosti. Iako je on neko ko dečaka najviše voli ( a i dečak njega ), deda mu pomalo i uskraćuje slobodu i maštarije, a to najbolje potvrđuje priča Pohod na mjesec.

Kroz dedin lik prikazana je namera autora da istakne da u detinjstvu svake ličnosti značajan doprinos daju priče i iskustvo odraslih.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here