Pričom pod nazivom “Ja verujem u nas” Haris Halilbašić učenik osnovne škole Prve osnovne škole Živinice osvojio je 3. mesto na našem konkursu pod nazivom “Podeli dar” za mesec April. Literarni konkurs “Podeli dar” je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 3. mesto u kategoriji starijih osnovaca osnovaca. Čestitke Harisu.
Ja vjerujem u nas
„Jesi li čuo šta se desilo komšiji Anti?“, obrati se djed mom ocu, a ja po običaju naćulih uši da čujem. „Šta se desilo?“, vidno uplašen upita otac.
„Znaš ti da on godinama drži pčele u svom rodnom selu i zamisli nesreće koja ga zadesi. Dvadeset košnica pčela mu je nastradalo. Sve do jedne su umrle. Muka teška, a još gore mu jer zna od čega“, reče djed sa uzdahom i na upitan pogled mog oca nastavi priču. „Nedaleko od njegovog imanja ima jedan veliki voćnjak pa iako je Anto upozorio vlasnika da ne smije prskati voćnjak po danu, on je to učinio i eto šta se desi. Ne znam šta je tim ljudima i jesu li svjesni, ako pčela nestane, da bi i čitav svijet nestao za četiri godine. Žao mi Ante i odoh ja malo do njega da vidim mogu li mu kako pomoći“, reče djed i izađe iz dvorišta.
Njegove riječi o nestanku svijeta me toliko uplašiše da sam otišao malo proguglati o tome. I ako stalno i kod kuće i u školi slušam o štetnosti zagađivanja okoline, bio sam toliko uplašen i razočaran u ljude kada sam pročitao, a i vidio slike, kako ljudi zagađuju životnu sredinu. Pitao sam se da li su svjesni kakve to posljedice može imati. Čitav dan sam o tome razmišljao tako da sam jedva zaspao. Da li zbog svega pročitanog ili je možda neka viša sila htjela da me prosvjetli na neki način, sanjao sam čudan san…
Kao spavam i već negdje u podsvjesti sam svjestan da je vrijeme ustajanju, ali nikako da čujem poznatu pjesmu slavuja iz našeg voćnjaka koje me je uvijek budila. Ustajem, ali, gle, čuda, mrak je iako sat pokazuje osam sati. Od pogleda kroz prozor pretrnuh jer vidjeh da sunce nije izašlo. Dok mi se oči malo priviknuše na tamu, vidjeh po neku slabašnu zraku sunca kako bezuspješno se pokušava probiti kroz paravan od smoga, koji je poput lanaca okovao sunce pa ne može da izađe. Istrčah napolje i počeh se gušiti boreći se za zrak koji je bio pun dima i smrada. Jedva hodajući dođoh u naš voćnjak izbjegavajući da gazim po nedozrelim plodovima koji su svi do jednog opali.
Zrakom su tužno, kao da plešu poslednji ples, opadali zadnji zeleni listovi. A po neka ptica koja je stajala na golim granama kao da je pokušavala krikom umjesto pjesmom, dozivati pomoć. Onako uplašen i pomalo izbezumljen potrčah do potoka koji je znao tako veselo žuboriti u dnu našeg voćnjaka. Noge su mi umjesto mekog zelenog tepiha od trave gazile neko čudno smrdljivo ilo koje me je štipalo i grizlo po nogama. Poznata melodija cvrčaka, koji su tu redovno u jutarnjim satima držali koncerte, je zamrla. Nije se ništa čulo osim jezive tišine. Ni zujanje pčela, koje su do juče oblijetale oko maslačaka, se nije čulo jer su i maslačci i svo ostalo proljetno cvijeće oboreni i osušeni kao vojnici na bojištu poslije izgubljene bitke ležali. A moj mali potočić, ta moja oaza mira i sreće, gdje sam često bježao da se odmorim i maštam slušajući njegovo veselo klokotanje, sada je mrtav.
Zamislite ne žubori, ne teče, jer je njegovo malo korito prepuno raznog otpada, flaša, kesa na kojima već vidim i nepomične male punoglavce i žabe čije me je skakanje po vodi uvijek uveseljavalo. Sa druge strane potoka primijetih i malog zeca kako nepomičan leži, izgleda da se otrovao vodom sa potoka. Shvativši šta se desilo i da smo mi, ljudi, uništili prirodu, a samim tim i osnovne uslove za život, vrisnuh glasno: „Nee!“ Jeziv zvuk sopstvenog glasa me trgao i probudio da sam skočio iz sna. Još pod utiskom jezivih slika iz sna, počeo sam se tresti shvativši kakva nam opasnost prijeti. Uspaničeno sam počeo brzo razmišljati pokušavajući naći rješenje da do ovakve katastrofe ne dođe. Razmišljao sam kako i na koji način mogu i ja doprinijeti zaštiti životne sredine. I onda, kao da mi se upali neka lampica u glavi, shvatih kako i šta mogu uraditi.
Brzo ću se spremiti u školu i odmah upisati u ekološku sekciju naše škole. Već zamišljam lice nastavnice i djece kada iznesem neke ideje koje možemo realizovati. Možemo očistiti obale Spreče i Oskove, možemo zasaditi drveće na obližnji proplanak, možemo svojim primjerom pokazati i drugima kako se čuva priroda. Ja znam da mi to možemo i hoćemo.
A mislim da i svi vi možete. Ja vjerujem u nas!
Haris Halilbašić, VII razred
Prva osnovna škola Živinice
Mentor: Marica Ferhatbegović
