Početna Porodica Deca za decu Knjige su naočale kojima gledamo svijet – Belma Ramić (srednja škola)

Knjige su naočale kojima gledamo svijet – Belma Ramić (srednja škola)

2563
0

Pismeni sastav pod nazivom “Knjige su naočale kojima gledamo svijet” Belme Ramić učenice Gimnazije iz Živinica osvojio je 1. mesto na našem konkursu pod nazivom “Podeli dar” za mesec Jun. Literarni konkurs “Podeli dar” je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 1. mesto u kategoriji srednjoškolaca. Čestitke Belmi.

Knjige su naočale kojima gledamo svijet

Kad april zaviri u pore mutnih dana, posvuda počinje odzvanjati bič proljeća, osim pustim željezničkim stanicama kojima odjekuju mirni koraci nestrpljivih putnika. U zraku se mogla napipati napetost radnog dana i manjak empatije, a ja sam ipak svakim uzdahom osjećala miris poezije i behara. Tog dana mi se dio uvježbane rutine promijenio jer sam bila svjedok priče koja mi je oblikovala život baš kao što riječna struja oblikuje stijene. Vozila sam se, kao i svakog utorka, prepunom peticom, zajedno sa jednom grupom studenata i starim čovjekom sa tamnim naočalama i bijelim štapom u ruci. Naočale nisu bile čudne jer su suncem okupani dani bili sve češći, ali štap koji je imao kraj sebe je govorio kako je bio uskraćen za vid, a oni mladići za odgoj jer su ga otvoreno ismijavali. Iz torbe koja je stojala na podu kraj čovjeka na čijem platnu su se primjetili zubi vremena, virile su knjige.

„Šta li će slijepcu tolike knjige. Kao da će ih moći pročitati“, dobacivali su sa strane uz odvratno hihotanje.

„A vidi kako je divna torba, meni je potrebna više nego njemu zbog putovanja a i koža je lijepa“, naglas reče jedan. Gospodin pređe rukom preko torbe, nasmija se i uzvrati:

„Mladiću, nije ovo koža, ovo je poliester.“ Vidljivo uvrijeđen što ga je ispravio slijep čovjek, mladić se pobuni.

„Zar ti, koji ne može čak ni da vidi, možeš biti pametniji od mene a ja idem već 15 godina u školu?“

„Pročitaj mi koji god dio knjige iz bilo koje biblioteke i ja ću ti reći koje je to djelo i ko je autor.“ Studentima se svidjela ta ideja i svi su izvadili po jednu lektiru iz torbe i počeli citirati rečenice. Čitali su sve od Tolstoja, Dostojevskog, preko Andersona i Selimovića. Njihove želje da mu se nastave rugati potonuše i izgubiše se u tami njihovih ograničenih umova, jer je slijepac znao svako djelo. Izašli su u nevjerici na sljedećoj stanici, a starac se okrenu meni i kroz smjeh doda:

„Izgleda da oni nisu čuli da postoje i knjige pisane Braillevovim pismom. Eh, kad bismo mogli i malo odgoja ubaciti u te njihove školske lektire.“

Pored mudrosti ovog čovjeka koja je bila vrelo svake njegove izgovorene rečenice, iznenadila me i njegova smirenost na svaku uvredu koju su mu uputili studenti. Njihovo ponašanje je bilo uvenuli plod bez obzira koliko oni svoju mladost zalijevali obrazovanjem. Iako nije išao u najskuplje škole i nije imao mogućnost da vidi, on je imao bogat rječnik i, čini mi se, mudrost iz svake knjige svijetu poznate. Kaže da je mudrost rezultat čitanja knjiga, a produkt mudrosti je smirenost koja je mirisala u zraku kad god bih bila u njegovom prisustvu, a to je od tad bilo svakog utorka. Za vrijeme koje sam provela s njim, naučila sam važnije stvari od onih koje su me učili u školi.

„Ne možemo mlade ljude hraniti samo znanjem iz udžbenika. Treba im dati knjige koje će ih spremiti za teške i iznenadne ispite koje im daje život, pričati im iskustva i spremiti za buduće putovanje i probleme. Ali, izgleda da se to ne može naučiti u školi. To znanje tražiš sam. A ne znaju ono najbitnije-da su riječi moć, a najbitnije oružje je skriveno u gradskim bibliotekama. Ja, usprkos svome hendikepu, vidio sam više čudesa, obišao više mjesta i čuo ljepše melodije života od svih njih zajedno.“

Naš razum je bašta, a misli su sjeme. Studenti su svojim riječima pokušali zasaditi klice korova u starčevu glavu, ali se njegov oreol empatije poput pancira odbranio od njihove mržnje. Jer riječi vole, ali riječi i bole.

Ako nemate praksu da čitate knjige, zapitajte se zašto. Riječi istetovirane na komadu hartije daju nam utočište kad nemamo kuda. Ne postoji nijedna toliko loša knjiga da se iz nje ne može nešto naučiti, a kroz čitanje knjiga koje bih posudila od slijepca iz voza, postala sam dosta smirenija. Shvatila sam da u onoj teškoj torbi on nije imao samo knjige nego izvor pameti i strpljenja jer je mudrost tiha a neznanje je glasno i uznemireno. A svaki je čovjek na planeti sastavljen od riječi koje čita, piše i izgovara.

Belma Ramić, III razred
Gimnazija Živinice

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here