Pred vama se nalazi basna francuskog pesnika i basnopisca Žan de Lafontena. Svaka basna u svojoj biti nosi neku, ponekad skrivenu a često i veoma očitu pouku namenjenu svakome od nas. Na nama je da je zapamtimo i primenimo na sopstveni život ako je to ikako moguće. Ni ova basna nije izuzetak. Obratite pažnju na sadržinu ove bezvremene priče.
Torbe
Jednoga dana, Tvorac svega na Zemlji reče: “Neka svi živi stvorovi dođu pred moj presto. Ako je neko nezadovoljan svojim izgledom, može to slobodno da kaže: ja ću popraviti njegov nedostatak. Hajde, majmune, ti prvi reci, jer ti imaš najviše razloga da se žališ. Pogledaj ove životinje i uporedi svoju lepotu sa njihovom. Jesi li zadovoljan?”
“Ja”, reče majmun. “Zašto ne bih bio zadovoljan? Zar ja nemam četiri noge kao i druge životinje? Moj lik mi se do sada nikada nije učinio nimalo ružan. Ali moj brat medved kao da je sekirom klesan. Nikad, verujte mi, nijednom slikaru neće pasti na um da ga slika.”
Posle toga izađe medved, i svi pomisliše da on hoće da se žali. No on, naprotiv, poče veoma da hvali svoj stas, a da u isto vreme kudi slona. Reče kako je slonu rep premalen, a uši prevelike, i kako je to samo jedna bezoblična masa na kojoj nema ničega lepog.
Slon je sve to slušao, no kako je on mudra životinja, poče da govori isto tako, pa reče da je za njegov ukus kit previše krupan. Crv izjavi da je mrav odveć sićušan, te je on prema njemu pravi džin.
Kad svi tako iskazaše jedan o drugome svoje mišljenje, Tvorac ih otpusti i oni se raziđoše. Uostalom svako je bio zadovoljan sobom.
No među najbezumnijima bio je upravo čovek. Jer svi mi, koliko god nas je na svetu, mi smo risovi prema svojim bližnjima, a krtice prema sebi samima: mi sebi opraštamo sve, a drugim ljudima ništa. Drugačije posmatramo sebe nego svoje bližnje. Jer je vrhovni tvorac sve ljude i one iz prošlosti i ove sadašnje stvorio na isti nhačin: svakome je o vrat obesio torbe, da u onu što nam je na leđima stavljamo svoje mane, a u onu spreda nedostatke svojih bližnjih.
Pouka basne
Basna govori o ljudskoj potrebi da ističe tuđa nedostatke, a da se pritom retko osvrće na svoje sopstvene. Nije slučajno da nam je Tvorac “okačio” torbu za tuđe nedostatke pred našim licem, a onu sa našim manama iza naših leđa. Pitam se da li je Tvorac mislo da nikada ne menjamo ovaj raspored, bojim se da nije. Kada bi svako od nas bar ponekad zamenio mesta torbama, bilo bi lepše i ugodnije našim bižnjima, a i nama samima.