Početna Vesti Intervju Literarna sekcija Prve osnovne škole Živinice: Rasadnik talenata

Literarna sekcija Prve osnovne škole Živinice: Rasadnik talenata

946
0
PODELI

Nedavno je završen naš prvi literarni konkurs pod nazivom „Podeli dar“. Tada nam je pažnju na sebe, svojim darom i talentom skrenula jedna grupa učesnika i to u toj meri da smo rešili da nešto više saznamo o njima i njihovom radu. Da ih istaknemo kao primer i javno pohvalimo.

Literarna sekcija Prve osnovne škole Živinice se svojim radom uspela nametnuti u Regionu. Rukovodilac Sekcije je Marica Ferhatbegović, nastavnik maternjeg jezika u školi. Ona će reći nešto o svom gradu, školi i svom mentorskom radu, posebno kako prepoznaje talente i ima li neku poruku za njih:

Prvo bih željela reći da su Živinice gradić s tradicijom kao i Prva osnovna škola koja postoji već 86 godina. I ja sam učenik te škole i moj rad sa mladim piscima je dodatno motivisan  upravo tom činjenicom. Živinice su poznate i po svom Gradskom pozorištu koje je posljednjih 50-tak godina osvojilo mnogobrojne nagrade na pozorišnim festivalima takođe u Regionu.

Talenti se kriju u neobičnom

Sa mentorima i mladim piscima bih podijelila neka dosadašnja zapažanja koja će im možda pomoći ili ih ohrabriti. Prvo bih istakla da talenat prepoznam po nekom čudnom, ponekad nelijepom, spoju riječi, ali je taj spoj originalan, neobičan i, pored toga što ne dobije rad najveću ocjenu, pomnije počinjem pratiti takvog učenika. Pismene vježbe i kreativni zadaci daju nastavniku dovoljan uvid o tome ko piše lijepo i uobičajeno, a ko na svoj poseban način koji u početku nije savršen. Mentorski rad s takvim „nedotjeranim“ učenicima postaje izazov, dajete im priliku da shvate šta bi trebalo da koriguju, a ipak da ostanu svoji. Svi takvi talenti se „upecaju“ i počnu da pišu i više od pismenih zadataka jer su rođeni s talentom da pišu.

Iz ličnog iskustva znam da djeca ili mlade osobe ne mogu definisati određene signale o sklonostima ka umjetničkom stvaranju ili sve to ne shvate dovoljno jasno. Takve osobe su, ipak, uvijek u nekom tom krugu i u ovo vrijeme puno drugačijih izazova. Tu mentor odigra, možda, najvažniju ulogu usmeravajući talenat gdje i pripada. Poslije skoro pet decenija ja pamtim svog nastavnika iz osnovne škole, pjesnika Ljubomira Ćorilića,  koji je za svoje pjesništvo dobio nagradu za životno djelo u Srbiji gdje i živi. Ja sam imala sreće i svim učenicima takvu sreću želim.

Poruka za decu – sadašnje i buduće pisce

Draga djeco, mali pisci sadašnji i budući, ako ste izrazito emotivni, prkosni, ako osjetite nepravdu kao svoju, ako vidite ljepotu običnog poljskog cvijeća…ako to ne napišete, ali ostane duboko u vama, jednog dana kad se probudite, zapisaćete to i postati veliki pisci. Divan je to put na kome u srcu uvijek kuca poema ljudskosti i ljepote.

I za kraj samo još jedan savjet: O čemu god pišete; bilo da ste pod morem ili kapetan  vasionske letjelice ili uzdrhtalo mlado biće pred svoj prvi ljubavni sastanak, budite to vi i pišite o sebi.

Uspjesi Sekcije i predstavljanje učenika

Literarna sekcija Prve osnovne škole Živinice već godinama postiže izuzetne rezultate u svom radu. Samo u protekloj školskoj godini učenici Sekcije su na oko 70 literarnih konkursa,  osvojili preko 50 nagrada. Prije nego predstavimo najistaknutije članove Sekcije, osvrnut ćemo se na prijašnje „pisce“ koji su svojim umijećem učinili da Sekciju poznati pjesnici poput  Miroslava Kokošara, Slobodana Stanišića… nazivaju „Pjesnička škola iz Živinica.“ Međutim, članovi ove sekcije su podjednak broj nagrada osvojili i za pjesme i za priče.

Prva učenica po kojoj je Sekcija dobila određeni publicitet je Mevla Ćasurović, sada student 5. godine stomatološkog fakulteta i vlasnik zbirke poezije „Znaš li šta je najljepše na svijetu“. Prava raskoš pisane riječi je došala do izražaja sa generacijom, sada srednjoškolci,  koja je po prvi put osvojila mnogo nagrada i to uglavnom međunarodnih, dovoljno je reći: Belma Ramić, Nejra Kadrić i Petar Lučić.

U ovoj sadašnjoj generaciji pisaca izdvojili bismo Nadinu Mujagić, i Armina Ibrahimovića, ali ćemo najviše prostora dati trojici učenika koji su osvojili preko 100 nagrada za samo dvije godine, a to su: Muhamed Duraković i blizanci Ahmed i Haris Halilbašić, svi učenici 7. razreda. Njih trojica su osvojili nagrade i na Konkursu „Podeli dar“.

Njihovi radovi su već objavjivani na sajtu „Moje dete“, ali ćemo ih prestaviti sa još po jednim.

Ljubav i prkos

Ona zna da zbog nje pred školom dugo stojim
Da će me ostaviti tako se bojim
Već tri preduga dana samo ćuti
Čini mi se u glavi nešto prkosno muti
Neće ni da me pozdravi
A drugim se dječacima prva javi
Samo nešto svoj prćasti nos diže
I na prste brojne simpatije niže
Ma pravi se ta slatka mala
A za moj pogled, znam, sve bi dala
Kad priča dok je gledam riječi razvlači
Pa osmijehom dušu moju svaki put zakači
Očne kapke jedva otvara
Dok opisuje kako joj se neki frajer udvara
Ova tri dana sam joj na tapetu
Jer nisam srce svoje stavio u kovertu
Da ga nosa po školi i hvali se svima
Da pokaže kakvu moć nada mnom ima
I svaki, baš svaki čas
Ja sanjam uporno nas
Ipak, predstava njena neće moći još dugo da traje
Jer i ona mene voli i srce je polako izdaje

Muhamed Duraković, VII razred

Mala prodavačica

Da je ljubav poput lopova koji se nečujno i iznenada prikrade i ukrade ti vrijedne stvari,  uvjerio sam se na svom zadnjem ljetovanju. Meni je tada ukradeno srce, ali  ne žalim, jer sam zauzvrat i ja osvojio njeno i kao što bi trgovci rekli “obavili smo razmjenu robe na obostrano zadovoljstvo.“

Krenut ću od početka… Prvi dan ljetovanja u suncem obasjanom Herceg Novom. Čim smo ubacili torbe u apartman, brat i ja, brzinom bure smo se sjurili na obalu i požurili u zagrljaj još pomalo hladnoj morskoj vodi. Plivanjem, sunčanjem i raznim igrama na vodi smo ispunili sebi dan. Naveče, naravno, obavezna šetnja i uživanje u magičnim morskim noćima. Da će se ta magija prenijeti i na mene, znao sam čim sam je ugledao. Stajala je nasmijana pokraj šetališta kraj malenog štanda, prodavala je suvenire i nešto pjevušila. Onako čarobna i raspjevana ličila je na morsku sirenu koja je izašla iz svoje bajke sa ciljem da možda još nekoga povede u nju. Kao omađijan stao sam nedaleko od nje, gledao i zavidio mjesecu koji je kroz guste grane palme srebrnom mjesečinom posipao njenu kosu pa se činilo da su se u gustim smeđim loknama zvijezde skrile. Raspjevani maestral ih je mrsio kao da i on kao i ja želi da ih dodirne da se uvjeri da je ovo prava ovozemaljska ljepota, a ne iluzija nevine dječačke duše koja se po prvi put susreće sa nekim čudnim osjećajem o kojem je do sada samo čitao. U momentu sam shvatio da mi se upravo događa ono o čemu sam do sada samo slušao i nisam vjerovao. Događala mi se ljubav na prvi pogled. Tražeći potvrdu tome prišao sam malo bliže i utonuo u dubinu njenih morsko plavih očiju u kojima zjenice trepete kao sjaj zvijezda u moru. Iako sam prilično dobar plivač, osjetio sam da bih u njima mogao potonuti do dna pokušavajući dohvatiti taj sjaj. Možda je lagana balada koja se začula iz obližnjeg restorana bila mi  vjetar u leđa pa sam odlučio prići joj. Kao zarobljenik koji pred kraljicom čeka presudu, stao sam ispred njenog drvenog štanda nijem, opčinjen gledajući u te nasmiješene usne iz kojih su poput nježne melodije izlazile riječi.

Vidjevši moju zbunjenost, prva je pozdravila i ponudila mi neke suvenire. Da prikrijem podrhtavanje glasa, malo sam ćutao praveći se da gledam suvenire na njenom štandu. Slučajnim odabirom uzeo sam neku sliku u drvenom izrezbarenom okviru. Kupio sam je i krenuo. Bila je to slika Djevice Marije zbog koje me brat poslije zezao, jer je shvatio zbog koga sam kupio tu sliku. Možete pretpostaviti da sam idućih šest dana jedva čekao noć da bih je ugledao. Glumio sam znatiželjnog turistu i slušao kako mi ona objašnjava šta koji suvenir znači i da te prelijepe drvene okvire pravi njen djed. Upoznavajući tako pravoslavne svece, bolje sam upoznao i moju prvu ljubav. Saznao sam da se zove Anđa i da je ime dobila po baki. Nasmijala se kada sam je pitao da li je Anđa skraćeno od anđeo jer za mene je ona to bila. Ta naša večernja druženja ispod velike palme na šetalištu su postali moja najveća radost.

Primijetio sam da i njoj moje društvo odgovara jer je svaku noć imala neku novu priču za svece čije je slike prodavala. Pretpostavljate da sam sav džeparac potrošio kupujući svece i ikone. Nije mi uopšte žao, jer ono vrijeme i čarolija trenutaka provedenih u priči sa njom, ne može zamjeniti nikakav novac.

Kao što galebovi najave oluju, tako je i kalendar najavio kraj ljetovanja. Primijetio sam i da su njene oči zasijale nekim čudnim sjajem kada sam joj rekao da smo još samo jedan dan tu. Neko vrijeme je ćutala pa mi je rekla da, prije nego što sutra odem, navratim da se pozdravimo. Sutradan sam došao na isto mjesto i nisam je našao. Stajao sam neko vrijeme pod palmom naslonjen na drvenu klupu pokušavajući upiti svaki detalj mjesta gdje sam proveo dosad najljepše trenutke. Odjednom osjetih da me neko uze za ruku. Na moju sreću bila je to ona, sva crvena u licu od trčanja da stigne na vrijeme. U ruci je čvrsto držeći stezala neku novu sliku. Objasnila mi je da je to Sveti Valentin i da je djed uradio poseban ram za nju. Poklonila mi ju je. Sreća da je u tom momentu zapuhao neki vjetrić pa sam mogao reći da su mi oči od njega zasuzile. Samo se nasmiješila i zagrlila me. Toplinu tog zagrljaja i miris mora u njenoj kosi osjetim još i danas. Putujući kući nisam iz ruku ispuštao sliku koju mi je poklonila. Možete zamisliti moju sreću kada sam na poleđini slike vidio napisano njeno ime i njen broj telefona. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam shvatio da mojoj ljetnjoj ljubavi sa odlaskom ljeta neće biti kraj. Za ljubav koju je ” skrivilo” more, čini mi se da su se ovi sveci pobrinuli da joj ne bude kraj. Zbog svega toga, a i što su na neki način dio nje, svi oni imaju mjesto na mom radnom stolu u mojoj sobi. Počasno mjesto, naravno, zauzima Sveti Valentin sa kojim često pogledom pričam o njoj, jer on me najbolje razumije.

Sretan sam što sam osjetio čari prve ljubavi i što njena čarolija nije prestala sa prestankom ljeta. Do idućeg ljetovanja križam dane, a da izdržim, pomažu mi poruke koje sa njom svakodnevno razmjenjujem. Ako ste pogodili gdje ću ove godine na ljetovanje, molim vas nemojte joj reći. To je iznenađenje. Poželite mi sreću.

P.S. Imena i događaji u ovoj priči nisu izmišljeni. Radi se o pravim ljudima, mjestima i, naravno, o pravoj ljubavi.

Ahmed Halilbašić, VII razred

Zaljubljeno kuče

Dobro se sjećam, kao da bješe juče
Kada sam za rođendan
Dobio to maleno, crno, kudravo kuče

Cvililo je tužno, ni šapu nije znalo da daje
Vjerujte mi na riječ
Ja sam ga učio svemu, pa čak i da laje

Da bi zvučalo moćno, Rex sam ga zvao
Čuvao ga, hranio
A on pametan, ljubav mi je uzvratiti znao

Volio je mene i sve igre koje djeca vole
Uvijek bi me radostan
Veselim lavežom dočekao iz škole

Ovih dana nešto se sa njim čudno zbilo
Niti trči, niti jede
Samo tužno zavija i glavu mi stavlja u krilo

Iznenađen vidjeh da mu daljina pogled vuče
Svoje smeđe okice
Prikovao je za dvorište teta Nadine kuće

Na momente čini mi se, kao hoće da laje
Onda čuda neviđenog
Nekad oštri lavež kao da gugutanje odaje

Tražih razlog, šta bi moglo Rexu da smeta
Tada vidjeh iznenađeno
Kako teta Nada svoju pudlicu Lindu šeta

Pogladih ga nježno, kao da ga tješim
A on tužnim pogledom
Traži da mu ja ljubavne probleme riješim

I umjesto kao prije da se valjamo po travi
Sad sjedimo kraj ograde
On razmišlja o Lindi, a ja o komšinici Lari

Haris Halilbašić, VII razred

 

 

OSTAVITE ODGOVOR