Početna U svetu knjiga Bajke Mačak otišao u hajduke – Branko Ćopić

Mačak otišao u hajduke – Branko Ćopić

21568
0
mačak toša

Bruji veselo vodenički točak, glas mu putuje sunčanim polјima i gubi se u staroj bukovoj šumi, punoj tišine i vlažnih senki. U vodenici drema mlinar Triša, star i dobroćudan čičica. Pokraj njega sedi njegov debeli mačak, i on takođe drema.

– Deda Trišo, javi se mačak pospan i len, deda Trišo, čuješ, ulovi mi jednog miša.

– Miša, kakvog miša, rođeni? začudi se deda. Nikad nisam lovio miševe. A, hvala Bogu, ima ih dosta u našoj vodenici, još će ti brkove odgristi kako uvek spavaš… Neću, lovi sam!

Onda mi ispeci pogaču.

– Neću ni to.

– Nećeš! Onda, brate, idem u hajduke. Ovako se više ne da živeti. Mrzi me da za miševima jurim. A hajduci, čujem, dembelišu u šumskoj hladovini.

– Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora biti spreman stići i uteći, a ti… Uostalom, možda će te hajduci opametiti, pa ćeš biti vredniji.

I baš nećeš da mi pečeš pogaču?

– Neću; ko bi lenčinu uvek hranio. Idi pa lovi.

– Dobro, deda Trišo. Onda zbogom. Praštaj so i hleb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru zelenu. I nemoj mnogo da tuguješ za mnom.

Ode mačak na vrata, a starac ostavši sam, počeša se po brašnjavoj kosi i obori glavu.

A mačak pređe uskim brvnom preko potoka, provuče se kroz šuštav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumračni bukvik.

– Pazi, otkud ovaj hajduk? – začudi se jedan kos i žurno odlete ispod tiha zelena svoda.

– Oho-ho, već se na prvom koraku vidi ko je pravi hajduk, obradova se mačak i oholo podiže brk. Idem da potražim kakvu hajdučku družinu, možda im je potreban harambaša.

„U golu kamenjaru, punom jazbina, mačak nabasa na debela prugasta jazavca. Leškario je jazo pred ulazom u    svoju jamu, sunčao se i po svoj prilici, smišlјao nekakav lopovluk.

– Dobar dan, šareni šumski stanovniče, ne znaš li, možda, gde se ovde nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu družbu.

– Hajduci. Pa gde će biti hajduci, ako ne ovde – uskliknu veseli jazo. – Baš si došao na pravo mesto. Mi, jazavci, najveći smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas lјudi na dva dana hoda uokolo, zovu nasi razbojnicima, štetočinama i lopovima. Kako vidiš, mi smo ti vrlo znamenit i čuven narod. Čuveniji smo i od mudre lisice, a i medvedu smo slavu pomračili.

– Gle, gle od srca se radujem. Valјda ćete i mene primiti u svoje junačko društvo?

– Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kažem, da ti nisi kakav rođak psima?

– Psima. Šta govoriš. Nema lјućih neprijatelјa, nego što smo mi i psi.

– Dobro, onda ćeš večeras s nama u kukuruz. Videćemo koliko vrediš.

Ubrzo sunce utonu za visoku planinsku kosu, kroz lišće zašumi hladan vetrić i modar sumrak uđe u šumu. Mačak se seti deda Triše i dođe mu tužno:

– Eh, sada moj deda sedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema.

Kad se prva sova diže i nečujno polete ispod grana, jazavci krenuše u krađu. Mačak se seti kako bi sad divno bilo spavati uz huk vodeničkog točka, bi mu žao što nije poslušao dedu, i tužan pođe s njima. Kad iziđoše iz šume, ugledaše na jednom kraju njive naloženu vatru. To je gazda njive ložio da uplaši štetočine. Najstariji jazavac primače se mačku i sa strahom pripita:

-Bojiš li se ti onoga crvenog sunčeva rođaka što jede suve grane tamo u ćošku njive?

– Koga? – začudi se mačak. – Aha, to ti misliš na vatru. Pa to je moj najbolјi drug za hladnu noć.

– Tvoj drug! prestraši se jazavac. A, zato li se tebi oči sjaju u mraku… E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi Ćemo za tobom.

Ali tek što zađoše u njivu i počeše da šušte lomeći suve stablјike, psi od vatre nadadoše strašan lavež i jurnuše put kradlјivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi pušku i opali u noć. Prestrašeni jazavci jurnuše put šume, a mačak se od straha pomete i dade se u beg prema potoku. Za njim se nadane krupna čupava psina besno lomeći kukuruz. Bežeći pred njim kao slep, mačak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotrči do vedenice i zagrebe uz brvna pod krov.

Jao, jao, otvaraj dragi deda Triša. Ko je to? – ču se iznutra starčev glas. Ja, tvoj mačak.

Ne primam hajduke. Idi pa traži drugog jataka.

– Otvaraj, premili deda. Pusti me samo unutra, ni­ kad mi više hajdučija neće pasti na um. Provredniću se, poloviću sve miševe… Jao, evo pasa. Otvori, slatki čičice.

Odobrovolјen čiča Triša otvori vrata, otera psa i pusti mačka unutra.

I mačak je zaista održao svoju reč. Pitajte samo miševe, koji žive u okolini čiča-Trišine vodenice. Pitajte, ako ima još kojeg u životu.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here