Bruji veselo vodenički točak, glas mu putuje sunčanim polјima i gubi se u staroj bukovoj šumi, punoj tišine i vlažnih senki. U vodenici drema mlinar Triša, star i dobroćudan čičica. Pokraj njega sedi njegov debeli mačak, i on takođe drema.
– Deda Trišo, javi se mačak pospan i len, deda Trišo, čuješ, ulovi mi jednog miša.
– Miša, kakvog miša, rođeni? začudi se deda. Nikad nisam lovio miševe. A, hvala Bogu, ima ih dosta u našoj vodenici, još će ti brkove odgristi kako uvek spavaš… Neću, lovi sam!
Onda mi ispeci pogaču.
– Neću ni to.
– Nećeš! Onda, brate, idem u hajduke. Ovako se više ne da živeti. Mrzi me da za miševima jurim. A hajduci, čujem, dembelišu u šumskoj hladovini.
– Hm! Ne bih rekao. Hajduk mora biti spreman stići i uteći, a ti… Uostalom, možda će te hajduci opametiti, pa ćeš biti vredniji.
I baš nećeš da mi pečeš pogaču?
– Neću; ko bi lenčinu uvek hranio. Idi pa lovi.
– Dobro, deda Trišo. Onda zbogom. Praštaj so i hleb koji zajedno pojedosmo, ja odoh u goru zelenu. I nemoj mnogo da tuguješ za mnom.
Ode mačak na vrata, a starac ostavši sam, počeša se po brašnjavoj kosi i obori glavu.
A mačak pređe uskim brvnom preko potoka, provuče se kroz šuštav zreo kukuruz i zaputi se u pust sumračni bukvik.
– Pazi, otkud ovaj hajduk? – začudi se jedan kos i žurno odlete ispod tiha zelena svoda.
– Oho-ho, već se na prvom koraku vidi ko je pravi hajduk, obradova se mačak i oholo podiže brk. Idem da potražim kakvu hajdučku družinu, možda im je potreban harambaša.
„U golu kamenjaru, punom jazbina, mačak nabasa na debela prugasta jazavca. Leškario je jazo pred ulazom u svoju jamu, sunčao se i po svoj prilici, smišlјao nekakav lopovluk.
– Dobar dan, šareni šumski stanovniče, ne znaš li, možda, gde se ovde nalaze hajduci? Stupio bih u njihovu družbu.
– Hajduci. Pa gde će biti hajduci, ako ne ovde – uskliknu veseli jazo. – Baš si došao na pravo mesto. Mi, jazavci, najveći smo hajduci pod nebeskom kapom. Grde nas lјudi na dva dana hoda uokolo, zovu nasi razbojnicima, štetočinama i lopovima. Kako vidiš, mi smo ti vrlo znamenit i čuven narod. Čuveniji smo i od mudre lisice, a i medvedu smo slavu pomračili.
– Gle, gle od srca se radujem. Valјda ćete i mene primiti u svoje junačko društvo?
– Ta kako i ne bi tako brkata hajduka. Nego ovaj, kako da kažem, da ti nisi kakav rođak psima?
– Psima. Šta govoriš. Nema lјućih neprijatelјa, nego što smo mi i psi.
– Dobro, onda ćeš večeras s nama u kukuruz. Videćemo koliko vrediš.
Ubrzo sunce utonu za visoku planinsku kosu, kroz lišće zašumi hladan vetrić i modar sumrak uđe u šumu. Mačak se seti deda Triše i dođe mu tužno:
– Eh, sada moj deda sedi sam na pragu vodenice, a mene tamo nema.
Kad se prva sova diže i nečujno polete ispod grana, jazavci krenuše u krađu. Mačak se seti kako bi sad divno bilo spavati uz huk vodeničkog točka, bi mu žao što nije poslušao dedu, i tužan pođe s njima. Kad iziđoše iz šume, ugledaše na jednom kraju njive naloženu vatru. To je gazda njive ložio da uplaši štetočine. Najstariji jazavac primače se mačku i sa strahom pripita:
-Bojiš li se ti onoga crvenog sunčeva rođaka što jede suve grane tamo u ćošku njive?
– Koga? – začudi se mačak. – Aha, to ti misliš na vatru. Pa to je moj najbolјi drug za hladnu noć.
– Tvoj drug! prestraši se jazavac. A, zato li se tebi oči sjaju u mraku… E, onda ti prvi idi u kukuruz, mi Ćemo za tobom.
Ali tek što zađoše u njivu i počeše da šušte lomeći suve stablјike, psi od vatre nadadoše strašan lavež i jurnuše put kradlјivaca. Gazda se prenu iz polusna, zgrabi pušku i opali u noć. Prestrašeni jazavci jurnuše put šume, a mačak se od straha pomete i dade se u beg prema potoku. Za njim se nadane krupna čupava psina besno lomeći kukuruz. Bežeći pred njim kao slep, mačak jedva pogodi preko brvna na potoku, dotrči do vedenice i zagrebe uz brvna pod krov.
Jao, jao, otvaraj dragi deda Triša. Ko je to? – ču se iznutra starčev glas. Ja, tvoj mačak.
Ne primam hajduke. Idi pa traži drugog jataka.
– Otvaraj, premili deda. Pusti me samo unutra, ni kad mi više hajdučija neće pasti na um. Provredniću se, poloviću sve miševe… Jao, evo pasa. Otvori, slatki čičice.
Odobrovolјen čiča Triša otvori vrata, otera psa i pusti mačka unutra.
I mačak je zaista održao svoju reč. Pitajte samo miševe, koji žive u okolini čiča-Trišine vodenice. Pitajte, ako ima još kojeg u životu.