Početna U svetu knjiga Basne Medvjed i kruška – Branko Ćopić

Medvjed i kruška – Branko Ćopić

1781
0
PODELI
Medved i kruška

Živio na jednom kraju Grmeč-planine medvjed Gundjalo, živio onako kao i toliki ostali medvjedi u toj planini: čitave godine, osim zime koju bi cijelu prespavao, brinuo se samo o tome šta će da pojede, pronalazio stare šuplјe bukve u kojima su stanovale divlјe pčele i otuda vadio med kad gazde nije bilo kod kuće. Razumije se da je tom prilikom ponekad i nastradao napadnut od lјutih divlјih pčela, ali sve mu to nije smetalo da se po volјi širi i dulјi u tome dijelu planine, sve dok mu se jednog dana nije prohtjelo meso od ovaca i pošto je već zaklao dvije-tri nevine ovce, selјaci se odlučiše da takvog štetočinu  protjeraju iz svoga kraja. Diže se jedne nedjelјe čitavo selo sa čupavim ovčarskim psima, sa budžama, puškama šklјocarama i starim kantama u koje su tako lupali da se Gundjalu dlaka ježila od straha i on je, onako trom i težak, stao da bježi tako žurno i bezobzirno, da su mu se poslije čitava tri dana smijale sve šumske životinje – počevši od vuga koje su sjedjele u svojim gnijezdima obješenim visoko u rašlјama drveća, pa sve do debelih prugastih jazavaca koji su povazdan kopali rupe ispod žila drveća, a noću išli u polјa i krali selјacima kukuruz. Brblјive svrake začas su raspričale Gundjalovu sramotu po čitavom tome kraju, da su za nju čule čak i divlјe svinje koje su živjele duboko u vlažnom šumskom gustišu i inače nikad nisu znale nikakvih novosti.

A naš Gundjalo od velike sramote pobježe daleko, čak na drugi kraj Grmeč-planine, nađe tamo neku staru pećinu i odluči da se tu stalno nastani.

Već slјedećih dana pošao je Gundjalo da malo pobliže upozna okolinu svog novog boravišta. Hodajući tako tamo-vamo po šumi, Gunđalo se vrlo obradovao kad na jednom proplanku, pokraj nekakvog sta­rog šumskog puta, ugleda jednu veliku staru krušku koju tu bijahu još davno zasadili neki uglјenari koji su u tome kraju dugo vremena živjeli i spremali ugalј.

– Hura!- povika on sav radostan, videći drvo okićeno krupnim tek dozrelim plodovima – evo meni poslastica za čitavu ovu jesen.

I odmah se prope uza stablo i stade da drma drvo, ali kako je kruška bila stara i debela, ona se samo malo strese i jedva tri-četiri natrula crvlјiva ploda otpadoše i bubnuše u travu ispod drveta.

– Gle! – pomisli srdito Gundjalo. – Kako se ne da stresati; ali čekaj, čekaj, sad sam se sjetio kako ću ipak doći do krušaka.

I rekavši to, on u blizini nađe jedan golem težak kamen i svom snagom grunu njim o stablo. Zastenja bolno i strese se do korijena veliko drvo, sunuše s njega kruške kao grad, a na stablu ostade velika bijela rana jer kamen bijaše razmrskao i odvalio veliki komad kore.

– Jao, zašto me udaraš? – zašumori tužno stara kruška – šta sam ti ja kriva? Ako hoćeš mojih plodova, a ti pričekaj dok potpuno sazri i oni će već sami otpasti. Inače ako me budeš ovako udarao, mogla bih se još i osušiti, pa dogodine nećeš imati nijedne kruške.

– Šta je mene briga za dogodine – odvrati joj grubo Gundjalo – ja hoću sad da se najedem.

I ponovo stade onim kamenom da udara jadno drvo. Tako je radio iz dana u dan sve do duboke jeseni, a kad vrijeme zahladnje, on se zavuče duboko u svoju pećinu, sklupča se i pade u dubok zimski san. Potkraj drugog lјeta opet se prisjeti Gundjalo da obiđe onu krušku i vrlo se začudi kad ugleda na njoj tek ponegdje sitan kržlјav plod. Drvo je tužno šumilo na vjetru.

– Eto, medvjede, vidi sad što si od mene uradio, da si me lani poslušao, i ove bi godine imao sočnih i krupnih krušaka.

– Šta! – povika srdito Gundjalo – ti mene, dakle, da učiš, glupa, hrapava kruško? Ti nisi htjela da rodiš samo meni za inat!

I ponovo zgrabi onaj kamen i stade još jače da udara u stablo kruške tako da je izranjavio svu koru i prestade tek onda kad se već bijaše sasvim umorio. Prođe opet jedna godina i nastupi već i treća jesen otkad se Gundjalo bijaše nastanio u svom novom obitavalištu.

Pronašavši negdje duboko u bukovoj šumi, u jednom šuplјem drvetu, napušteno ležište divlјih pčela, Gundjalo se tako najede starog saća i pokvarenog meda da ga je trbuh žestoko zabolio, i pošto je tri dana ležao u svojoj pećini, a trbuh mu nikako nije prestajao, on pođe da traži savjeta od jednog vrlo starog lisca koji po čitavoj šumi bijaše poznat kao odličan lјekar.

– Hm – reče lјekar, pošto ga je dugo pregledao i pipao po trbuhu – svemu je kriva tvoja proždrlјivost! Možeš brzo da se izliječiš jedino sočnim zrelim kruškama.

– Kruškama! – uskliknu radosno medvjed – baš imam u blizini svoje kuće jednu divnu krušku, idem odmah tamo.

I brzo požuri kroza šumu put one kruške, ali kad dođe na proplanak gdje je ona stajala, Gundjalo se grdno zaprepasti i sneveseli. Stara kruška bila se već gotovo sasvim osušila i tek su se na jednom kraju vidjele dvije-tri  zelene grane.

– Šta je to s tobom?! – povika preplašeno medvjed. – Ja došao da se liječim tvojim kruškama, a ti, gle, osušila se!

– Da – šapatom odgovori kruška – umirem. Upropastila me je tvoja nerazumna proždrlјivost. Još malo i ja ću već biti mrtva! Eto ti što si učinio… Čuvši te riječi, Gundjalo neveselo sjede ispod drveta i ćuteći slušaše kako kruška tiho šumeći čita svoju samrtnu molitvu. I mjesec je već odavna bio izišao i smijao se na svoju sliku koju bijaše ugledao u jedno j lokvici na proplanku, a Gundjalo je još uvijek tužan sjedio ispod umirućeg drveta i, prvi put dotada, njegovo se tvrdo srce razmekšalo i on je, kajući se iskreno, plakao na jasnoj žutoj mjesečini za starom kruškom koja je umirala.

 

OSTAVITE ODGOVOR