Živio na jednom kraju Grmeč-planine medvjed Gundjalo, živio onako kao i toliki ostali medvjedi u toj planini: čitave godine, osim zime koju bi cijelu prespavao, brinuo se samo o tome šta će da pojede, pronalazio stare šuplјe bukve u kojima su stanovale divlјe pčele i otuda vadio med kad gazde nije bilo kod kuće. Razumije se da je tom prilikom ponekad i nastradao napadnut od lјutih divlјih pčela, ali sve mu to nije smetalo da se po volјi širi i dulјi u tome dijelu planine, sve dok mu se jednog dana nije prohtjelo meso od ovaca i pošto je već zaklao dvije-tri nevine ovce, selјaci se odlučiše da takvog štetočinu protjeraju iz svoga kraja. Diže se jedne nedjelјe čitavo selo sa čupavim ovčarskim psima, sa budžama, puškama šklјocarama i starim kantama u koje su tako lupali da se Gundjalu dlaka ježila od straha i on je, onako trom i težak, stao da bježi tako žurno i bezobzirno, da su mu se poslije čitava tri dana smijale sve šumske životinje – počevši od vuga koje su sjedjele u svojim gnijezdima obješenim visoko u rašlјama drveća, pa sve do debelih prugastih jazavaca koji su povazdan kopali rupe ispod žila drveća, a noću išli u polјa i krali selјacima kukuruz. Brblјive svrake začas su raspričale Gundjalovu sramotu po čitavom tome kraju, da su za nju čule čak i divlјe svinje koje su živjele duboko u vlažnom šumskom gustišu i inače nikad nisu znale nikakvih novosti.
A naš Gundjalo od velike sramote pobježe daleko, čak na drugi kraj Grmeč-planine, nađe tamo neku staru pećinu i odluči da se tu stalno nastani.
Već slјedećih dana pošao je Gundjalo da malo pobliže upozna okolinu svog novog boravišta. Hodajući tako tamo-vamo po šumi, Gunđalo se vrlo obradovao kad na jednom proplanku, pokraj nekakvog starog šumskog puta, ugleda jednu veliku staru krušku koju tu bijahu još davno zasadili neki uglјenari koji su u tome kraju dugo vremena živjeli i spremali ugalј.
– Hura!- povika on sav radostan, videći drvo okićeno krupnim tek dozrelim plodovima – evo meni poslastica za čitavu ovu jesen.
I odmah se prope uza stablo i stade da drma drvo, ali kako je kruška bila stara i debela, ona se samo malo strese i jedva tri-četiri natrula crvlјiva ploda otpadoše i bubnuše u travu ispod drveta.
– Gle! – pomisli srdito Gundjalo. – Kako se ne da stresati; ali čekaj, čekaj, sad sam se sjetio kako ću ipak doći do krušaka.
I rekavši to, on u blizini nađe jedan golem težak kamen i svom snagom grunu njim o stablo. Zastenja bolno i strese se do korijena veliko drvo, sunuše s njega kruške kao grad, a na stablu ostade velika bijela rana jer kamen bijaše razmrskao i odvalio veliki komad kore.
– Jao, zašto me udaraš? – zašumori tužno stara kruška – šta sam ti ja kriva? Ako hoćeš mojih plodova, a ti pričekaj dok potpuno sazri i oni će već sami otpasti. Inače ako me budeš ovako udarao, mogla bih se još i osušiti, pa dogodine nećeš imati nijedne kruške.
– Šta je mene briga za dogodine – odvrati joj grubo Gundjalo – ja hoću sad da se najedem.
I ponovo stade onim kamenom da udara jadno drvo. Tako je radio iz dana u dan sve do duboke jeseni, a kad vrijeme zahladnje, on se zavuče duboko u svoju pećinu, sklupča se i pade u dubok zimski san. Potkraj drugog lјeta opet se prisjeti Gundjalo da obiđe onu krušku i vrlo se začudi kad ugleda na njoj tek ponegdje sitan kržlјav plod. Drvo je tužno šumilo na vjetru.
– Eto, medvjede, vidi sad što si od mene uradio, da si me lani poslušao, i ove bi godine imao sočnih i krupnih krušaka.
– Šta! – povika srdito Gundjalo – ti mene, dakle, da učiš, glupa, hrapava kruško? Ti nisi htjela da rodiš samo meni za inat!
I ponovo zgrabi onaj kamen i stade još jače da udara u stablo kruške tako da je izranjavio svu koru i prestade tek onda kad se već bijaše sasvim umorio. Prođe opet jedna godina i nastupi već i treća jesen otkad se Gundjalo bijaše nastanio u svom novom obitavalištu.
Pronašavši negdje duboko u bukovoj šumi, u jednom šuplјem drvetu, napušteno ležište divlјih pčela, Gundjalo se tako najede starog saća i pokvarenog meda da ga je trbuh žestoko zabolio, i pošto je tri dana ležao u svojoj pećini, a trbuh mu nikako nije prestajao, on pođe da traži savjeta od jednog vrlo starog lisca koji po čitavoj šumi bijaše poznat kao odličan lјekar.
– Hm – reče lјekar, pošto ga je dugo pregledao i pipao po trbuhu – svemu je kriva tvoja proždrlјivost! Možeš brzo da se izliječiš jedino sočnim zrelim kruškama.
– Kruškama! – uskliknu radosno medvjed – baš imam u blizini svoje kuće jednu divnu krušku, idem odmah tamo.
I brzo požuri kroza šumu put one kruške, ali kad dođe na proplanak gdje je ona stajala, Gundjalo se grdno zaprepasti i sneveseli. Stara kruška bila se već gotovo sasvim osušila i tek su se na jednom kraju vidjele dvije-tri zelene grane.
– Šta je to s tobom?! – povika preplašeno medvjed. – Ja došao da se liječim tvojim kruškama, a ti, gle, osušila se!
– Da – šapatom odgovori kruška – umirem. Upropastila me je tvoja nerazumna proždrlјivost. Još malo i ja ću već biti mrtva! Eto ti što si učinio… Čuvši te riječi, Gundjalo neveselo sjede ispod drveta i ćuteći slušaše kako kruška tiho šumeći čita svoju samrtnu molitvu. I mjesec je već odavna bio izišao i smijao se na svoju sliku koju bijaše ugledao u jedno j lokvici na proplanku, a Gundjalo je još uvijek tužan sjedio ispod umirućeg drveta i, prvi put dotada, njegovo se tvrdo srce razmekšalo i on je, kajući se iskreno, plakao na jasnoj žutoj mjesečini za starom kruškom koja je umirala.
