Priča “Moja nastavnica” rad je Nejre Kadrić učenice medicinske škole u Živinicama. Njen rad smo dobili u okviru stalnog literarnog konkursa „Podeli dar“ koji je raspisao sajt MojeDete. Po nekim našim saznanjima priča je istinita, tako da uživajte i bez plakanja molim.
Moja nastavnica
Alarm je zvonio prerano u mutno martovsko jutro. Skočih iz kreveta još usnulih emocija i počeh se spremati za školu. Žurila sam da prije škole svratim na čaj kod moje nastavnice kao i svakog jutra. Zbog bolesti je morala u penziju. Nije mogla zaustaviti suze svaki put kad bi spomenula svoje učenike. Učila je i moju mamu i postoji zaduženje života da se sve vraća. Mama je već ispekla vruće kiflice koje strpah u torbu.
Usplahireno, željna njenih riječi, mirisala sam sjećanja. Išla sam osobi koja je doživjela kasne godine i kojoj je usamljenost raspored dana jer nije imala djece. Bila je to osoba čije plave kose podsjećaše na jesen.
Dođoh pred vrata. Stezalo me u prsima. I sinoć sam bila ovdje, a ništa nije isto. Fali ona na vratima da se smiješi očima. Tiho odškrinuh vrata. Odgurnu me hladnoća tamne prostorije. Ležala je na krevetu u svojim snovima. Posmatrala sam je i prepoznala naše niti. Obje smo u duši bile pjesnici. Sjetih se prvih časova kod nje u petom razredu. Naviknuta na sve petice dotad kod učiteljice, kod nje dobih prvu četvorku. Onako razmažena i ljutita gledala sam je smrknuto. Posmatrala me je dugo i samo blago rekla: „Vidim da si preosjetljiva, ti ćeš biti moj pisac.“
Još uvijek je imala zatvorene oči, a moje hladno tijelo okrijepi toplina njenog srca. Sagoh se da joj pomilujem lice puno bora. Usne joj se razvukoše u smiješak pa prošaputa: „Dobro jutro, pile moje malo!“ Naslonih ruku na njenu i rekoh: „Usnula sam ružno, nastavnice. Da sa daškom vjetra odlazite, a da me niste čekali.“
Nasmijala se i pomilovala me: „Snovi su ipak snovi. I ja sam često znala sanjati kako svu djecu svijeta trpam u svoj zagrljaj da ih zaštitim. Smiješno, pa znaš koliko ima djece na svijetu?! Nemoguće! Ali sam željela, to je važno. Znaš, postoji izreka koja kaže da čovjek izgubivši nešto, nađe dragocjenije. Ja sam našla tebe.“
Pričale smo o svemu. S njom se poezija pretvarala u raštrkanog leptira slobode. I njene kritike su za mene bila utjeha. Jedino je ona znala čitati iz mojih suza.
Najviše sam voljela kod nje što se nikada nije predala. Njena plava kosa je sa radošću čekala proljeće.
Izlazak sunca nagovještavao je moj odlazak. Zasuh joj čaj, ostavih mirisne kiflice i polako krenuh. Svaki put joj je stojala skrivena suza u oku dok bih odlazila. Ipak, smiješeći se reče:
„Hvala ti, pile moje malo!“
Opet ću poslije škole svratiti po osmijeh samo za mene. Zakon savjesti i dobročinstva se vraća.
Školsko zvono me opominjalo da požurim i ja potrčah jer moja nastavnica nikad nije voljela ni odobravala kad neko kasni na čas.
