Početna Porodica Deca za decu Moja prva ljubav – Haris Halilbašić (12 godina)

Moja prva ljubav – Haris Halilbašić (12 godina)

165
0
PODELI

Evo još jednog rada iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina koji nam je poslala Marica Ferhatbegović. U pitanju je pismeni sastav na temu „Moja prva ljubavHarisa Halilbašića, a njegove ostale radove ćemo objaviti u narednim danima.

Moja prva ljubav

Kao da sam u vremeplovu vraćam se u prošlost. Odmotavam filmsku traku do dana ljetovanja. Razmišljam da ponovo imam istu priliku da li bih postupio drugačije.

Dok se vraćam jednoličnoj svakodnevnici pitam se da li ću moći da dozvolim prvom jesenjem vjetru da sa srca otpiri nove osjećaje koji su pali na plodno tlo moga srca. Ne, ne želim to! Zadržat ću ta sjećanja…

Ponovo sam u mislima u šetnji po toplom pijesku kraj plave pučine. Dok srebrna mjesečina bljeska po vodi, a sunce u sutonu veličanstveno tone u more do mojih ušiju dopire milozvučna pjesma čije riječi nisam razumio. Kao suncokret prema suncu okretao sam glavu tražeći izvor te nježne melodije. “Bože, sanjam otvorenih očiju”, pomislih ugledavši je. Zastao sam kao opčinjen trenutkom. Mislim da ni najbolji pjesnik, a ni slikar ne bi mogli opisati ni naslikati ljepotu prizora ispred mene. Sjedila je poput morske sirene na klupi ispod palme i pjevušila. Dok joj se maestral nježno igrao sa kosom mjesec je kroz grane palme bjeličastom svjetlošću obasjavao njen lik. Činilo mi se i da su se zvijezde sakrile u njenoj kosi pa svjetlucaju. Nesvjesno kao mjesečar prišao sam bliže i utonuo u dubinu njenog pogleda kao u dva planinska jezera. Neki unutrašnji spokoj davao je njenom licu anđeoski izgled. Primjetivši da je gledam nasmiješila se. Tim čarobnim osmijehom me zarobila i prikovala za mjesto.

Dok sam prije slušao o ljubavi na prvi pogled nisam vjerovao u njeno postojanje. Međutim ova lava osjećanja koja je krenula iz vulkana mog srca me uvjerila u suprotno. Ako su ovi osjećaji samo nagovještaj ljubavi kako tek onda izgleda prava ljubav. Riječi nisu bile potrebne, tišina je govorila umjesto nas. Kao da smo jedno drugom nijemi zavjet dali svaku iduću noć smo se nalazili na istom mjestu i uživali u melodiji mora i zalasku sunca. Neko strujanje se osjećalo između nas. Pogledima me pozivala da joj priđem a ja ne da nisam htio, nisam smio. Moj život je do sada bio mirno more koje su uzburkali valovi novih osjećanja. Sreća mi je kao na dlanu bila a ja sam nešto čekao. Čekao i volio je, volio je iz daleka. Kazaljke ne čekaju, neumorno se okreću, a dani su jedan za drugim klizili iz kalendara. Zadnju noć mog ljetovanja nisam je našao na klupi ispod palme. Sjeo sam na njeno mjesto i pokušavao je u mislima dozvati. Pogledao sam i nedaleko od  naše klupe primjetio ispisano ime na pijesku. Znao sam da je ta poruka upućena meni da je ne zaboravim. Pretpostavio sam da će vjetar ili plima izbrisati ime sa pijeska, zato sam ga ja zapisao na prvu stranicu knjige mog srca.

Nedosanjani san i nju mi je ukrao kraj ljeta. Otišla je. Znam da često znaju zaboljeti neke izgovorene riječi, a mene su boljele sve one koje sam htio a nisam joj smio reći. Možda sam se bojao da će riječi samo narušiti i pokvariti onu nijemu idilu između nas, jer pogledi su govorili da osjećamo isto. Možda sam se bojao i razočarenja, a ovako imam čisto i sveto sjećanje koje mi niko ne može oduzeti. Vjerujem da ću dočekati još dosta svitanja i budnih ljetnji zora. Bit će i šetnji sa drugima po bisernom pijesku pučine. Na nebu mog života će sijati neke nove zvijezde vodilje koje će me voditi kroz neispitane dubine mojih osjećanja. Neke će sijati kraće a neke duže. U jedno sam siguran, a to je da ni jedna nikada neće postići bljesak i sjaj zvijezde moje prve ljubavi. Na pijesku i u srcu ostaje zapisano ime te zvijezde, Petra

 

OSTAVITE ODGOVOR