Pismeni sastav na temu “Na jednom času” poslala nam je Nadina Mujagić iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina. Uživajte!
Na jednom času
Počeo je čas bosanskog jezika. Svi su bili smoreni i tužni od škole. Neki učenici su „polegli po klupi“ zijevajući od dosade ili umora, neki su kolutali očima, i sam vazduh je bio ustajao i dosadan.
Odjednom počeše da pričaju knjige. Naša zbunjenost je trajala poprilično dugo. Ali nije samo da su pričale knjige, nego su i stolice počele plesati sa stolovima. Zbunjenost je polako nestajala jer smo shvatili da je to ono što oduvijek želimo, malo zabave u učionici. Stolovi i stolice plesali su valcer, a knjige su dobacivale kako ih niko ne čita.
„Pogledajte kako su ovi naši učenici lijeni,“ prozbori muzičko.
„Pa zašto su lijeni? Tebe često otvaraju i raduju se tvojim pjesmicama. Kad god da te otvore, uvijek su nasmijani,“ tužno reče matematika.
„Šta tebe kao nikad niko ne otvara,“ drsko odgovori muzičko.
„Otvaraju me često jer moraju. To je naredba nastavnika. Ali mi je krivo zato što me niko ne voli,“ plačući odgovor dade matematika.
„Dosta vas je više. Ja se ne bunim, a po meni samo švaraju. I opet sam sretna,“ zadovoljno reče likovno.
Čitavo vrijeme sto i stolice su neprestano plesali sa nama. Postajalo nam je sve zabavnije jer su se i knjige trznule i počele pjevati. Nakon dužeg vremena posjetile su nas i stolice iz ostalih učionica. Zabava je trajala uz pjevanje sa knjigama i plesanje sa stolovima stolicama. Knjige nikad nisu bile ovoliko sretne kao sada jer smo se družili sa njima, ali sa osmijehom na licu. Međutim, kada smo pogledali na sat, prošlo je tek 30 min. Onda kada se začulo zvono, sve se smiri i isto kao da ništa nije bilo.
Poslije smo svaki dan dolazili u školu sa velikim osmijehom na licu. Trebalo bi da znamo svi da škola nije samo za učenje nego i za zabavu.
