Narodne šaljive priče prikupljao je i otrgao od zaborava Vuk Stefanović Karadžić. Naš narod uvek je sa humorom prolazio kroz mnoge životne nedaće. Jedno teško doba sa vedrije strane opisano je kroz tri priče koje vam danas predstavljamo:
Krepao kotao
Izmisli jedan prosti seljanin, kako bi prevario nekog kamatnika trgovca u varoši, koji mu je dosta krivice uradio, i pođe jedan dan u trgovca moleći ga: „Gospodaru, molim te, uzajmi mi kotao rakijnski, da nešto rakije ispečem, a do današnjega dana donijeću ti ga i dobiti nanj talijer.“ Slakomi se trgovac i uzajmi mu kotao, a seljanin sedmi dan pođe k trgovcu i odnese jedan preko mjere mali kotlić rakijnski govoreći: „Znaš, šta je, gospodaru?“ „Šta?“ zapita trgovac. „Bogme se okotio tvoj kotao“ odgovori seljanin, „i evo sam ti ždrijebe od njega donio, jer je u mene ždrijeban i došao, aja tvojega neću.“ „Bravo! bravo!“ – odgovori trgovac, „po tome se vidi, da si čovjek pošten, fala ti!“ „Nego molim te, gospodaru“ pridoda seljanin, „neka još koji dan u mene postoji kotao, jer ga onako bolesna ne mogu spraviti.“ „Dobro dakle“ odgovori mu trgovac.
Poslije desetak dana dotrči uplašen seljanin k trgovcu, pa mu reče: „Gospodaru, ne znaš nesreće?“ „Koje?“ zapita trgovac. „Krepao kotao.“ „Kako krepao, ničiji sine!“- prodere se trgovac, „kako može kotao krepati?“ „Eto kako“ prihvati seljanin, ,štogođ se koti, valja i da krepa.“ I na ovaj način, kad trgovac potjera seljanina na sud, seljanin i u sudu dobije razlog, i uzme veliki kotao za mali.
Ero i kadija
Čuvao Ero Kadijina goveda, pa imao i jednu svoju kravu, te išla s kadijinim govedima. Jedanput se dogodi te se pobode kadijina krava s Erinom, pa Erina krava ubode kadijinu na mjesto. Onda Ero brže – bolje otrča kadiji:
– Česetiti efendija, tvoja krava ubola moju kravu.
– Pa ko je kriv, more, je li je ko naćero?
– Nije niko, nego se pobole same.
– E, vala more, marvi nema suda.
Onda Ero:
– Ama čuješ li ti, efendija, što ja kažem: moja krava ubola tvoju kravu!
– A, a, more, stani da pogledam u ćitap.
A Ero te za ruku:
– Nećeš, bog i božja vjera! Kad nijesi gledao mojoj u ćitap, nećeš ni tvojoj.
Ero i turčin
Orao Turčin ralicom po strani iznad nekake ćuprije, a Ero putem ćerao nekoliko konja natovareni. Kad se Ero prikuči blizu, onda Turčin stane vikati: „Ća šaronja, ća! i ti imaš pamet, a Ero je nema.“ U tom Ero dođe na ćupriju, pa naćera konje preko ćuprije, a njega stane pomaganja: „Jaog mene do Boga miloga! Što ću sad?“ A Turčin, kad to čuje, brže bolje ustavi volove, pa strči k njemu: „Šta je more Ero? Šta je?“ – „Od mene do Boga miloga! – eto odoše mi konji, a ja ostado za vodom.“ – „Ajde more i ti za konjma.“ – „Ne smijem, gospodaru! Bog i Božja Vjera, ja tuda za život preći.“ Bre ajde more ne luduj! -kako ne smiješ preći preko ćuprije, kuda ide svijet i konji natovareni prelaze.“ – Ajja! Ero neće nipošto, nego jednako jauče i leleče.
Onda Turčin: „Ajde more šta ćeš dati, da te prenesem ja na leđima?“ – A što išteš, gospodaru?“ „Daćeš mi dvanaest perpera.“ – „Ajde de!“ – Uprti Turčin Eru, te prenese preko ćuprije, a kad ga spusti na onoj strani, onda se Ero stane pipati po njedrima: „Nemam, gospodaru, ni perpere, Bog i Božja vjera!“ A Turčin: „Kako nemaš, bre, ana seni sitim! Zašto lažeš kurvo? Odi opet na leđa.“ Ero uzjaše opet Turčina, te ga još jednom prejaše preko ćuprije; pa ga onda zbaci Turčin na zemlju: „Eto, kurvo! crkni tu, kad nemaš čim da platiš,“ pa onda otide svojim volovima i počne opet orati; a Ero onda skoči, pa preko ćuprije: „Ej Turčine! gledaj kako i tvoj šaronja ima pamet, a Ero je nema! Ele on tebe prejaa dvaput preko ćuprije.“
