Početna U svetu knjiga Dečije priče Nasamareni vodeni đavo – Branko Ćopić

Nasamareni vodeni đavo – Branko Ćopić

643
0
PODELI

Na ravnom proljećnom suncu sjede čiča-Dinjar i mladi inženjer Kosta i prepiru se.

– Ko kaže da nema đavola?! – viče čiča i tako bulji oči da se u njima ogleda čitava susjedna planina, nebo nad njom i na nebu dva oblaka.

– Nema, pa nema! – mirno tvrdi inženjer i u njegovim nasmijanim očima vidi se čitav čiča s dva sijeda brka i s jednom ogromnom lulom, koja se dimi kao lokomotiva pionirske željeznice.

– A ja ti ipak tvrdim da u ovome klancu ispod nas ima vodeni đavo, jedna stara pakosna đavolčina! – uvjerava čiča inženjera. – Čuješ li samo onu huku i pljuskanje?

Kroz klisuru ispod njih s tutnjem se ruši zapjenjena planinska rijeka i tako huči da su sve ptice pjevačice iz okoline izgubile i glas i sluh. Jedino čičin magarac, koji – što znamo iz knjiga – nije ni ptica, a još manje pjevač, usuđuje se da se takmiči s rijekom. On svakog podneva gromko riče da nadjača huk vode, pa svi crkvenjaci iz okoline požure da naviju satove na tornjevima na dvanaest.

– Sivac riče, sad je podne! – kažu oni ne želeći da crkveni sat nijednog minuta zaostane za magarcem.

– Otkuda ti, čiča-Dinjaru, znaš da je ono dolje u klancu baš sam đavo? – pita mladi inženjer i smješka se.

– Čekaj malo, sad ću da ti pričam, pa ćeš se i sam… – započe čiča, pa pusti iz lule jedan grdan oblak dima koji se vinu uvis i tako je sad na nebu bio jedan oblak više. – Evo, to ti je ovako:

– Kad god se u proljeće snijeg topi i rijeka naraste, đavo se naljuti, pa nam razvali onaj dolje drveni most. Ko bi to drugi bio ako nije đavo? Opet, kad čovjek noću prolazi onim lošim putem pored vode, đavo ga odjednom povuče za nogu i on se oklizne niza strminu, pa buć u talase. Đavo, takođe, bez prestanka glođe i jede kamenitu obalu, za vrijeme poplave čupa drveće, nosi vodenice, trista čuda radi.

– Pa to je onda neka vrlo jaka đavolčina? – upita inženjer.

– U-uh, još pitaš! – huknu čiča. – Jači je od svih konja i volova u okolini ako im pridodaš čak i mog magarca i zaprijetiš mu toljagom.

– Pa kad je taj đavo tako jak, ne bi ga loše bilo upregnuti da radi nešto korisno – reče inženjer.

– Ta jesi li ti lud? – povika čiča. – Ko je još đavole uprezao da rade? Daleko im lijepa kuća!

– Uprezao sam ja – priznade inženjer. Čiča izbeči oči kao da je pred sobom zaista ugledao upregnuta i zauzdana đavola.

– Ko si ti, čovječe?

– Inženjer koji lovi vodene đavole.

Čiča od straha tako štucnu kao da je pukla stara kubura.

– Šta, ti si lovac đavola?! Pa kako ih loviš, pobogu brate? Možda puškom, mrežom, na udici ili u nekakvu grdnu mišolovku?

– Pa, udesiću nešto kao mišolovku – priznade inženjer.

– Hoćeš li i mene povesti da vidim kako ti to radiš? – uze da moljaka čiča tako umiljato kao što mališan moli pticolovca da ga primi u društvo.

– Dobro, hajde sa mnom – pristade inženjer. – Ti svakako poznaješ ovaj kraj, bićeš mi od koristi.

Dugo vremena inženjer je zajedno s čičom hodao gore-dolje uz klanac. Zagledao u rijeku, kuckao stijene, mjerio, nešto zapisivao i crtao.

Čiča ga najzad nestrpljivo upita:

– Kad ćeš da počneš s lovom?

– Čekaj, dok vidim kakvu ćud ima đavo.

– Uhu, uhu, ispituješ đavolsku ćud! – strese se čiča.

– Tako je, – reče inženjer – đavo je vrlo ćudljivo stvorenje. Nekad je sav bijesan i zapjenjen, provaljuje i ruši sve ispred sebe, nekad je dremljiv i dobroćudan, pa opet začas podivlja. Treba mu zato upoznati ćud, pa ga je onda lakše uloviti i upregnuti da radi.

– I moj magarac je pravi đavo – požali se čiča. – Nekad radi za trojicu, a katkad se uzjoguni, pa ni makac, kao drveni svetac na raskršću.

– Moram još tačno utvrditi koliko je jak ovaj vodeni đavo – zabrinuto reče inženjer. – To sam već otprilike izračunao.

– Pa koliko je jak? – radoznalo će čiča.

– Pa, kako da ti kažem, jak je jedno deset hiljada konja.

– U-uh, grdne sile! – huknu čiča. – A koliko bi to bilo izračunato u magarcima?

– Koju hiljadu više, samo su magarci zastarjela mjera. Pomoću njih se još jedino mjeri tvrdoglavost, sluh, glas i poneka pamet.

Uskoro u klanac dođe veliki broj radnika. Stadoše praviti puteve, betonirati obale i podizati ogromnu branu preko čitave rijeke. Zatim počeše graditi jednu ogromnu kuću i u nju dovlačiti mnogobrojne mašine.

– A šta sad ovo gradite? – začuđeno upita čiča inženjera.

– Pravimo mišolovku za vodenog đavola! – veselo reče mladi graditelj.

– Možeš je zvati đavolovka.

– A šta ćete mu unutra staviti kao mamac? – radoznalo upita čiča. – Ja sam za miševe uvijek metao kožuricu od slanine. To ih odmah privuče.

– Vodeni đavo ne mari za slaninu – objasni mu inženjer. – On više od svega na svijetu voli da se igra raznim vrteškama i točkovima. Kad naleti na jednu takvu spravu, on je danima i godinama neumorno okreće i vrti. Mi onda takav točak spojimo s raznim drugim mašinama, pa vodeni đavo, i ne znajući za to pili drva, buši gvožđe, kuje, rije, kuva, rashlađuje, svijetli, vozi ..

– Aha-ha-ha! – poče da se smije čiča. – Alaj ćemo podvaliti tome nevaljalom đavolčini: radiće da se sve puši! A kako ti se, molim te, zove mišolovka đavolovka kad je tako mudro načinjena?

– Hidrocentrala!

– Hidrocentrala! Aha-ha-ha, bogme ćemo nasamariti vodenog đavola! Dirinčiće kao neki sivonja, a sve će misliti da je to igra.

Onog dana kad je hidrocentrala svečano otvorena, čiča Dinjar začuđeno zagleda kako se munjevito vrte razni točkovi, pa se onda od velikog smijeha izvrnu na leđa.

– Aha-ha-ha, vrti, vrti, glupa đavolčino! Oho-ho-ho, alaj ga nasamarismo!

Ubrzo inženjer uvede u čiča-Dinjarovu kuću električno svjetlo, pa kad planu prva sijalica, starac veselo povika:

– Svijetli, đavole, svijetli, dosta si ti mene plašio po mraku! Ehe-he, poslaće čiča u školu i svog unuka, pa kad postane inženjer, ulovićemo sve vodene đavole koliko ih god ima.

Neće nam se nijedan sakriti!

 

OSTAVITE ODGOVOR