Početna Porodica Deca za decu Nasilje nije moj izbor – Ahmed Halilbašić (7. razred)

Nasilje nije moj izbor – Ahmed Halilbašić (7. razred)

297
0
PODELI

Pričom “Nasilje nije moj izbor” Ahmed Halilbašić iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina osvojio je 1. mesto na našem konkursu pod nazivom „Podeli dar“. Literarni konkurs „Podeli dar“ je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog  1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je pobedio u kategoriji starijih osnovaca. Čestitke Ahmedu i njegovom mentoru.

Nasilje nije moj izbor

Već odavno sam budan, ali ne ustajem. Kapci očiju su mi spuštani čekajući da kroz napuklo prozorsko staklo moje sobe bar jedna sunčeva zraka uđe i pomiluje me. Želim bar od sunca osjetiti tu toplinu i nježnost da bih imao snage za novi dan. Često čujem od drugih “novi dan-nova priča”. Moje priče su svaki dan gotovo iste, jedino nekada promijene scenario, ali uvijek meni u ovoj drami ostave glavnu ulogu, ulogu žrtve. Nerado ustajem, sa strahom od mogućeg i nemogućeg u današnjem danu. Trudim se da među zadnjim neprimijetno uđem u učionicu. Na moju sreću zadnja klupa do vrata je bila slobodna pa sam se skupio u njoj i u sebi zahvaljivao Bogu što me nisu primijetili i što je nastavnica bosanskog već ušla. Znao sam da će me bar ovih 45 minuta ostaviti na miru, jer radi se pismeni, a nastavnica ne dozvoljava da jedni druge ometamo.

“Nasilje nije moj izbor jer …”, napisa nastavnica temu i podijeli zadaćnice. Pomislio sam da je tema dobra i da bih o njoj bar ja mogao puno pisati, jer nasilje je moj vjerni pratilac još od kako sam počeo upoznavati život i svakodnevnicu i lica i naličja ljudi koji ga čine. Mislio sam da će mi jedan list zadaćnice biti mali da napišem sve što sam htio. Pomislih da mi je to idealna prilika da bar papiru ispred sebe kažem sve ono što me boli i muči. Papir bi me bar saslušao i možda bi mi bar malo olakšao. Razmišljao sam šta prvo početi. Da li možda da prvo počnem pisati o strahu od današnjeg dana i vrijeđanju “drugova” kad primijete da sam u običnoj plastičnoj kesi donio knjige. Njima će to biti smiješno, a neće se sjetiti da mi je juče jedan od njih moj ruksak bacio u blato samo zato što mu se nije svidjela slika leptira na njemu. Ali ja nisam uzvratio jer nasilje nije moj izbor.

Moj otac bi mogao saznati da su mi neki dan bacili knjige kroz prozor samo zato što su bile polovne, a ne kao njihove nove. Bojao sam se da bi nekada, ako to sazna, mogao pripit doći u školu i napraviti probleme. Bojao sam se i za sebe i za njega, jer bi možda svojim pokušajem “ispravljanja krive Drine” mogao gore napraviti i ostati možda bez posla jer su glavni akteri moje priče djeca lokalnih moćnika. Majka bi tada ostala bez mogućnosti kupovine neophodnih lijekova. Možda da pišem o danu i mom strahu kada su me zatvorilu u školski WC samo zato što moja garderoba nije bila markirana, a trebalo se slikati za školsku uspomenu. Rekli su mi da bih im  “pokvario” sliku. Mislili su da blještavi sjaj njihove odjeće koja prekriva njihova tjela može prekriti ono što nedostaje u tim mladim tijelima. Njihov nedostatak duše, osjećanja i svega onoga što bi trebalo ljude razlikovati od životinja, ne može prekriti ni najpoznatije marke ni brendovi.

Mogao bih pisati i o danu kada su me sačekali iza škole pa mojom kapom igrali nogometa tjerajući me da trčim od jednog do drugog da uhvatim kapu. Možda da pišem o bolu i strahu kada me nije “niko” gurnuo niz školske stepenice i kada sam tri dana šepao na nogu. Naravno i to im je bilo smiješno. Ružne nadimke su poput etikete lijepili na mene, ne dozvoljavajući mi nikada da se obratim nekom od nastavnika, jer su mi prijetili. Nisam uzvratio jer nasilje nije moj izbor.

Sjećam se i dana kada sam se bojao da nastavnik matematike ne primjeti kontrolni koji sam ja radio i potpisao tuđim imenom samo da ne bih bio pretučen poslije škole. Mogao bih možda pisati o času vjeronauke, kada sam slušajući nastavnicu o Božijoj kazni koja će stići sve one koji vrijeđaju i ponižavaju druge i da su svi ljudi bez obzira na vjeru pred Bogom isti. Da i tada sam strahovao, ali ne za sebe. Strahovao sam za njih, za moje mučitelje kako će doći pred lice Božijoj pravdi. Kako će objasniti Bogu (većinu ljudi to ne zanima), bol koju su prouzrokovali meni i meni sličnima samo zbog toga što nam je koža malo tamnija od njihove. Da li će tada oni i njihovi roditelji shvatiti prave istinske a ne materijalne vrijednosti. Hoće li se bar tada pokajati i zatražiti oprost od Boga, jer od mene ga ne mogu dobiti.

Kažu da je ljudski praštati, ali isto tako je ljudski i voljeti i pomagati bližnjem svom.  Kako onda mogu ne strahovati i od budućnosti u ovom novom svijetu poremećenih vrijednosti, kada se pristojno ponašanje smatra čudnim, a omalovažavanje drugih “cul”! Strah od svega toga je rezultat toga da se osjećam napušteno i izgubljeno u ovom životu. Nadam se da će se u ovom tunelu života upaliti bar jedna lampica da osvjetli izlaz iz svega ovoga. Možda bi tada bar malo nestalo ove tjeskobe koju osjećam.

“Polako predajite zadaćnice, uskoro će zvoniti,” glas nastavnice me trže i vrati u stvarnost. Pogledah papir ispred sebe bez ijednog napisanog slova. Samo poneka vlažna tačkica na njemu je pokušavala nešto reći. Da li će nakon što se osuše, iko primijetiti i da su tu bile, a kamoli da su nešto htjele reći. Možda nastavnica uspije pročitati i razumjeti što piše na tom bijelom papiru. Sa tom nadom nabrzinu na papiru napisah svoje ime i brišući rukavom oči predadoh ga nastavnici u trenutku kad je zvono oglasilo kraj časa.

“Šta plačeš, bijedniče, je li možda nemaš pare za užinu?!”, ponovo me njihov podrugljiv smijeh istjera iz učionice.

Shvatio sam tog trenutka da moram reći sve nastavnici jer nasilje ne može i ne smije biti ničiji izbor.

Ahmed Halilbašić, VII razred
Prva osnovna škola Živinice
Mentor: Marica Ferhatbegović

 

OSTAVITE ODGOVOR