Nekada davno živeo jedan čovek koji je na saonicama sa konjskom zapregom krenuo u šumu po drva. U šumi je sreo medveda.
– Daj mi konja – zatraži medved – ili ću na leto pojesti sve tvoje ovce!
– Bog neka mi je u pomoći! – uzviknu čovek. – Kod kuće nemam ni komadića drveta. Moraš me pustiti da ovaj tovar drva odvezem kući, a konja ću ti dovesti sutra ujutru.
Medved se složi s tim, ali opomenu čoveka:
– Ako se ne vratiš, znaj da ću ti pojesti sve ovce!
Čovek natovari saonice i odveze se kući. Naravno, nimalo se nije radovao pogodbi sa medvedom.
Nadomak kuće, sreo je lisicu.
– Šta je, što si se tako pokunjio? – upita ga lisica.
-Reći ću ti kad već hoćeš da znaš – odvrati čovek. – U šumi sam sreo medveda i morao sam obećati da ću mu sutra dovesti svoga konja Dobina. Ne učinim li to, on će na leto pojesti sve moje ovce.
– Oh, ako nije veća nevolјa lako ćemo! – uzviknu lisica. -Daj ti meni svoju najdeblјu ovcu, pa ću te osloboditi te bede.
Čovek joj obeća i zakle se da neće prekršiti reč.
– Lepo – složi se lisica. – Slušaj šta ću ti reći: kad sutra budeš vodio medvedu svoga konja Dobina, ja ću preko na steni početi glasno da štekćem. Kad medved upita kakva je to buka, ti reci da je to lovac Petar, najbolјi strelac na svetu. Dalјe se moraš sam snaći.
Sutradan ujutru čovek sa svojim starim konjem Dobinom ode u šumu. Kad srete medveda, na steni nedaleko odatle nešto poče naglas da čegrće.
– Do đavola! Šta je to! – upita medved.
– Oh, to može biti samo lovac Petar. On je najbolјi strelac na svetu. Poznajem ga po glasu.
– Prijatelјu, jesi li video nekog medveda da se muva ovuda? – doviknu nepoznati sa stene.
– Reci da nisi! – pripreti medved čoveku.
– Ne, nisam video nikakvog medveda – odgovori čovek vičući.
– A ko je ono pored tvojih saonica?- opet će onaj glas.
– Reci da je to stari panj! – naredi medved.
– Oh, to je neki stari panj – ponovi čovek.
– Kod nas je običaj da se stari panjevi navalјuju na saonice – zaštekta glas. – Ako ne možeš sam, doći ću da ti pomognem.
– Reci da ti nije potrebna pomoć – nestrplјivo naredi medved.
– Ne, hvala, mogu ja to i sam da uradim – odgovori čovek.
– Kod nas je običaj da se panj priveže za saonice – zaštekta opet onaj glas.
– Da dođem da ti pomognem?
– Kaži da ti nije potrebna pomoć da me vežeš, kaži! – naredi medved još nestrplјivije.
– Ne, hvala, mogu i to sam da uradim – viknu čovek, pa svim konopcima koje je imao čvrsto veza medveda za saonice, tako da nije mogao da pokrene nijednu šapu.
– U našem kraju se obično sekira zabija u panj čim ga privežemo za saonice – proštekta glas. – Tako ga bolјe pridržavamo kad vozimo niz padinu.
– Pravi se kao da zabijaš sekiru u mene… Hajde! – navali medved.
Čovek zamahnu sekirom i jednim udarcem razmrska medvedu glavu.
Tada lisica izađe iz skrovišta, i od tog časa čovek i ona postadoše najbolјi prijatelјi.
Kad su bili blizu majura koji je pripadao čoveku, lisica reče: – Čini mi se da je bolјe da ne idem dalјe, jer ne volim tvoje pse. Čekaću ovde, a ti mi donesi ovcu. Gledaj samo da mi odabereš neku lepu i debelu!
Čovek reče da će svakako tako učiniti i po sto puta zahvali lisici za pomoć. Potom ode kući vozeći medveda. Unapred se radovao bundi koju će napraviti od medveđeg krzna, a bio je veoma srećan i zbog pogodbe koju je sklopio sa lisicom.
Kad čovek odvede konja Dobina u staju, pa pođe ka ovcama.
– Kuda ćeš? – upita ga žena.
– Oh – reče čovek – idem časkom do tora. Moram da izaberem neku podeblјu ovcu za mog prijatelјa, mudru lisicu, koja nam je spasla konja.
– Šta! Ovcu?! – uzviknu žena.
Nikada ta lisičja lopuža neće dobiti našu ovcu! Zar nam konj sada nije na bezbednom mestu, a uz to smo dobili i medveda? Što se lisice tiče, kladim se da se dosad nakrala naših gusaka više nego što vredi jedna ovca.
A i da nije, svakako će to učiniti. Ne, da se nisi usudio da daš lisici ovcu! Nego stavi u vreću dva najkrupnija psa, pa ih pusti napolјe i napujdaj na lisicu. Možda ćemo se tako najzad otarasiti tog plјačkaša.
Čovek nađe da je taj savet dobar.
Uze dva krupna riđa psa strpa ih u vreću i ode lisici.
– Jesi li mi doneo ovcu? – upita lisica.
– Jesam. Evo, uzmi je – uzviknu čovek, pa odreši vreću i pusti pse.
– O užasa! – viknu lisica i snažno odskoči. – Istina je, dakle, što sam slušala: Na svetu je često nezahvalnost nagrada! Sad vidim koliko je mudra i ona druga poslovica: Prijatelјi su ti često najgori neprijatelјi.
I lisica odjuri što je brže mogla, a za njom se stuštiše dva drvosečina psa.