Pred vama se nalazi ukratko prepričana narodna bajka „Nemušti jezik“. Bajka govori o daru ali i prokletstvu znanja, i kako radoznalost čoveka može da košta glave. Bajku je zapisao i objavio Vuk Stefanović Karadžić.
Nemušti jezik
Bio jednom jedan čobanin koji je verno i pošteno služio svog gospodara. Jednog dana taj isti čobanin u šumi začu nekakav čudan zvuk. Nije znao kakav je to zvuk pa se uputio ka njemu. Prišao je bliže i ugledao zmiju okruženu vatrom. Zmija ga je tada zamolila da je spasi i on je pružio svoj štap. Tada mu se ona uspuzala uz štap, pa preko njegove ruke stigla do vrata. On se tada uplašio ali mu zmija reče, da se ne mora ničega bojati, nego da pođu zajedno kod njegovog oca, zmijskog cara, jer ga želi nagraditi.
Uz put je zmija savetovala čobanina da kada bude stao pred njegovog oca odbije sva blaga koja mu ovaj bude nudio, već da na dar zatraži nemušti jezik. Kada stigoše pred cara on upita svog sina koga mu to vodi. A ovaj mu objasni kako ga je taj čovek spasao sigurne smrti. Zmijki car se zahvalio dobrom čobaninu i upitao ga šta želi za uzvrat? Čobanin poučen savetima zmije koje je spasio iz vatre zatraži nemušti jezik, moć da razume jezik svih živih bića, i još reče da ako mu to ne bude hteo učiniti onda mu ništa i ne treba. Zmijski car na kraju pristade i jedan drugom pljunuše u usta po tri puta i tako čobanin dobi nemušti jezik. Od tog trenutka čobanin je mogao da razume sve životinje i biljke šta govore. Na kraju ga zmijski car upozori da ovaj dar nije bezopasan i da ako bilo kome kaže za ovo, umreće istog trena.
Dar koji je tako nenadano dobio omogućio mu je da vrlo brzo dođe do velikog bogatstva. Naime, on se vratio svom pastirskom životu, ali dok je jednog dana ležao pod drvetom čuo je razgovor dva gavrana o zakopanom blagu u njegovoj blizini. Nedugo zatim siromašni i dobri čobanin postade najbogatiji u tom kraju. Sagradio je svoju kuću, oženio se, zaposlio svog ovčara i govedara. Prolazilo je vreme, i jednog dana čovek ode sa svojom ženom na salaš da obiđe svoje pastire i da ih počasti, nije zaboravio da je nedavno i on bio običan siromašni pastir, pa se dobro starao o svojim ljudima. Uveče umesto da legne i spava on reče svojim pastirima da oni jedu piju i da se vesele, a da će on da pazi na stoku. Noću dok je spavao čuo je dogovor njegovih pasa i vukova o napadu na njegovo imanje, jedini im se isprečio stari olinjali pas koji je sutradan bio nagrađen dok su ostali bili pretučeni i oterani.
Kada su krenuli nazad svojoj kući, nekadašnji čobanin saznade od konja koje su jahali da mu je žena trudna i nasmeja se. Taj smešak nije prošao neopažen, njegova žena beše uporna da sazna zašto se nasmejao. Što se on više brani i opirao da kaže razlog njegovog osmeha, ona je bivala sve upornija. Nikako nije odustajala čak ni onda kad joj je rekao da će umreti ako joj kaže. Naručio je mrtvački sanduk i legao u njega. A onda je čuo savet koji mu je spasao život. Savet je došao od njegovog petla, koji se čudio njegovoj ludosti. Zar da izgubi glavu sbog ženine znatiženje. Poslušao je petla i uzeo batinu i njome nagradio svoju ženu. Od toga dana ona ga je slušala i više se nikada nisu svađali. I kao u svakoj bajci živili srećno do kraja života.
Kratka analiza bajke
Bajka govori o čovekovoj neutoljivoj želji za znanjem. Ali znanje ponekad sa sobom nosi i veliku odgovornost, teret koji može u nekom trenutku vinuti čoveka u visine ili ga dovesti do propasti. Moć koju je glavni akter priče stekao svojim dobročinstvom, nije zloupotrebio, već ju je iskoristio da svoj život unapredi. Nikada nije zaboravio ko je bio. Nagrađivao je dobro, a kažnjavao loše. U jednom trenutku znanje koje je posedovao poznavanjem univerzalnog jezika postalo je teret i dovelo ga u smrtnu opasnost. Umalo ga je ubila bezgranična radoznalost njegove žene. Kazna koju je na kraju dobila, čini se zasluženo, izgleda kao nagrada za nesreću koju je umalo izazvala.
👏👏👏