Početna Porodica Deca za decu Pesme Ahmeda Halilbašića (12 godina)

Pesme Ahmeda Halilbašića (12 godina)

106
0
PODELI

Iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina imamo još interesantnih radova. Ovom prilikom se još jednom zahvaljujemo Marici Ferhatbegović koja ih je sakupila i poslala nama na objavu. U pitanju su dve pesme Ahmeda Halilbašića, nedavno smo objavili i njegovu priču pod nazivom „Ogledalo“ ako ste je propustili možete je pročitati OVDE.

Bio jednom jedan leptir

Bio jednom jedan neobičan leptirić mali
Drugi leptiri za njegovu tugu
nisu znali.
Njima bi prvo u oko palo
to što je na njemu bilo sve nekako
obično i sasvim malo.
Krila su mu meka poput najfinije svile
a maleno srce skrivalo
velike vrline.
Šare na krilima kao da vire
a na rubovima male tačkice
svirale su glasovire
Pokušao bi da leti od cvijeta do cvijeta
al je primijetio da drugim leptirima
njegovo prisustvo smeta.
Zbog toga je maleni nekako sav povučen bio
ni letjeti sa njima više
nikad nije smio
Ni u igru ga nikada nisu zvali
jer je bio drugačiji
jer je bio mali
Očaran ljepotom i izgledom drugih
mislio je da on svijetu
nema šta da ponudi
Kraj njega se skupljalo šareno
društvo leptirova
širili su i pružali prelijepa krila svoja
Dok su se veliki spremali na let oko cvijeća
maleni se često tužan
skrivao iza drveća
U prve redove uvijek bi najveći
i najšareniji stali
da bi posmatraču pejzaž uljepšali
Gledao je iz prikrajka kako drugi
šire krila svoja
i udahnu sjetno Ah, sudbino moja
Nikada nije letio kada su drugi
bili u blizini
letio je samo sam po bijeloj mjesečini
Dok mu se po krilima prelijevao
mjesečev sjaj
molio je Bože, snagu mi daj
Mjesec mu je dobar prijatelj bio
pa mu je dobre savjete udijelio:
Zbaci sa sebe tuge ogrtač
tvoje je srce je tvoj pokretač.
Nije važan izgled ni blještave boje
ti imaš nešto puno, puno bolje
Mišljenja drugih neka ti nisu važna
tvoja su krila za let, vjeruj mi snažna
O savjetu tom razmišljao je
leptirić sam
Ne spavajući tako dočekao je i novi dan
Raširio je svoja krila
pretvorio se iz gusjenice u leptira
Sad po svijetu slobodno leti
gdje mu srce želi tu i sleti
Sad je svakom cvijetu gost mio
al on voli samo one koji su ga
voljeli dok je gusjenica bio

Pismo sestri

Vrijeme mi polako prste u kosu zavlači
I po licu već mi, sestro, reljefe pravi
Sjaj velegrada pogled mi mrači
A u duši nostalgija ponovo se javi.

Sjećanjem se protiv vremena borim
Koje hoće uspomena da mi briše
Pred očima želim stare slike da stvorim
Dok ti drhtava ruka ovo pismo piše.

Šalji mi, sejo, slike našeg zavičaja
U pismo stavi miris bagremovog behara
Željna duša već je na granici očaja
A srce se uspomenama kao školjka otvara.

Je li ispod kuće rodila ona jabuka stara
Za koju je bio svezan naš pas Garo
Miriše li i kao nekad tek pokošena trava
Je li vjetar klasje pšenice zemlji poobaro.

Slikaj mi đurđevku trešnju, komšije Jove
Kradu li je djeca, kao mi, čim malo zarudi
Vjeruj, fali mi i ona u proljetnje dane ove
I pjesma pijetla da me zorom ko nekad budi.

Pošalji mi i kap vode iz našeg bunara
I zvuk talasa dok udara u obale Drine
I sliku majke dok sa nadom kapiju otvara
Sve mi to šalji da me malo želja mine.

Je li lastavica obnovila gnijezdo svoje
Ispod strehe tavana staje naše
Da iz njega već, ne daj Bože, svrake ne poje
Zloslutne pjesme od kojih se seljani plaše.

Zamiriše li  još majčina pogaća vruća
Ranim jutrom dok još rosa umiva ruže
Je li još zumbulima okružena naša kuća
Ili već korov, podmuklo, prema pragu puže.

Obraduj me, da dim još kroz odžak ide
Da kroz njega vjetar jezivo ne puše
Da se noću na prozorima svjetla vide
Reci da je tako, obraduj ovo malo moje duše

Ostavile su godine i na meni vidljiv trag
A tuđina duši natovarila teško breme
Već i budan sanjam zavičaj i rodni prag
Vratit ću se, dok me nije zamelo vrijeme.

 

OSTAVITE ODGOVOR