Primeri pismenih sastava za osnovnu školu na teme o lažima. Pismene sastave koji su pred vama napisali su učenici Prve osnovne škole u Živinicama.
Zar je sve bila laž
I onda je sve stalo, nešto me je stezalo u srcu kao da će puknuti, nisam mogla vjerovati da se na kraju ispostavilo da je sve ono bilo istina…
Taj dan ću zasigurno pamtiti jako dugo, mislim da me nikad ništa nije pogodilo kao to. Dobro se sjećam svega, bio je to dan kada je nešto u meni umrlo. Bilo sam u višemjesečnoj vezi s E., prije smo se također družili i uvijek mi je bio simpatičan, stalno smo se zezali, smijali i, kako sam ja mislila, voljeli. Bili smo prva smjena, sasvim prosječna srijeda. Onda je Ajla, djevojčica iz njegovog odjeljenja, došla do mene i počela govoriti kako je on sa mnom samo zato što je htio sebi obezbjediti dobre ocjene slijedeće godine pošto je bilo rečeno da će mu predavati matematiku moja nena. Moja nena je važila za najstrožu nastavnicu u školi.
Nisam vjerovala ni u jednu riječ. Poslije škole sam išla kod djeda i nene kao i svaki drugi dan. Dok smo nena i ja ručale, počela mi je pričati šta se desilo na času kod razrednika E. Pričala mi je sve isto kao i ona djevojčica. Kad je izgovorila njegovo ime, pokušavala sam zadržati suze, i sa blagim, lažnim osmjehom rekla sam: „Hah, dobro je što ja svakako ne bih pristala se zabavljati s njim.“
On i ja se ne družimo više, ali bih voljela da znam da li ga grize savjest zato što mi je lagao.
Nejra Ahmetbegović, VII razred
Prva osnovna škola Živinice
Laž na času biologije
Hladno jutro me je dočekalo napolju. Bio sam uzbuđen zbog današnjeg dana jer odgovaram biologiju koju nisam baš volio. Krenuh.
Uz put sam sreo par drugara iz razreda koji su isto pričali o biologiji. Samo sam čuo tu jednu riječ i želio sam začepiti uši da me tišina smiri. To me je smorilo pa krenoh malo brže. Brzo dođoh do škole. Svi učenici su podrhtavali i znojili se.
Dođe nastavnjca i na veliko iznenađenje krenu od zadnjih učenika u dnevniku, dođe do mene i namrgođeno reče: „Ajdine, ustaj odmah!“ Ja iz topa kao ruski vojnik podigoh se, počeh pričati ili nagađati o dvosupnicama i jednosupnicama. Zaustavi me nastavnica i reče: „Ajdine, da li si ti učio?“ Odgovorih dršćućim glasom: „Da.“ Nastavnica se zbunila i reče mi ljutitim glasom da sjednem i uživam.
U mislima sam sebi govorio: „Što sam lagao!? Što sam lagao!?“ Čak me je drug pitao zašto sam lagao, a ja mucajućim glasom kazah: „Ne znam ni sam.“
Potpuno sam se zaledio kao klimava ledenica. Do kuće su mi noge bez prestanka drhtale. A od svega toga bilo me je najviše stid.
Prošlo je dosta dana i još ne znam zašto sam slagao nastavnicu i drugove. Valjda je i to dio odrastanja.
Ajdin Kahrimanović, VlI razred
Prva osnovna škola Živinice
Školske laži bez kraja
Sunce koje je obasjavalo prozore škole je meni izgledalo crno kao noć.
Imali smo pismeni iz bosanskog koji je bio važan za završnu ocjenu. Bilo me jako strah zato što nisam vježbao.
Kada je došlo vrijeme za pismenu, premišljao sam se hoću li slagati da me boli stomak. Na žalost, đavo me navratio pa rekoh: “Nastavnice, mene boli stomak, mogu li ići kući?“
Nastavnica je ljubaznim glasom rekla: „Naravno, može, Amare.“ Stidno sam pogledao u nastavnicu i zatvorio vrata.
Na putu ka kući razmišljao sam o tome šta sam uradio. Stid me je bilo reći roditeljima istinu pa sam rekao da su nam bili skraćeni časovi. Na pitanje kako sam uradio kontrolni kao i topa izvalih: “Odlično!“
Naravno, bilo me je stid za sve laži, jedino što je bilo istina je da lažem za odličnu ocjenu.
Amar Selimović, VlI razred
Prva osnovna škola Živinice
Stid zbog laži
Trebalo je zvoniti za početak časa. Zrake žarkog sunca su se probijale kroz prozor kabineta biologije.
Nastavnica mi je još prošli čas rekla da se pripremim i da ću morati odgovarati zadnje tri lekcije. Poput munje strah je prostrujao kroz moje tijelo. Škripeći vrata se otvoriše i nastavnica uđe.
Sjela je za sto i počela listati dnevnik. „Da li sam nekome rekla da danas mora odgovarati?“, upita nastavnica. Odjednom nad kabinetom zavlada mir i tišina. Mala, bucmasta djevojčica sa rumenim obrazima reče: „Da nastavnice, rekli ste Amini.“ „Je li, Amina, zašto se nisi javila?“, upita nastavnica gledajući me ispod napola spuštanih naočara. Praveći se da ništa ne znam, pomalo uplašeno rekoh: „Ne, nastavnice, niste mi rekli da trebam danas odgovarati.“ „Dobro, Amina! Da li neko drugi želi odgovarati?“, upita nastavnica. Niko se nije javljao i nastavnica reče da ćemo učiti novu lekciju na strani devedeset.
Bila sam neopisivo sretna što sam se izvukla da ne moram odgovarati, ali me je i bilo stid zbog laži koju sam izgovorila. Svi su znali da lažem, a ja se i danas pitam da li je i nastavnica znala.
Amina Dedić, VII razred
Kamerom protiv laži
Alarm je pištavo zazvonio. Probudio sam se i odmah obukao svoje nove novcate pantalone. Stigao sam u školu u kojoj je po hodniku skakala djevočica Arsa. Djevojčica koja je bila vrlo lukava, uobražena, ali i lijepa. Njeni roditelji bili su bogati i razmaženi pa i ona sama. Rasipala je novac kako god je mogla.
Zvono zazvoni i krenuh prema učionici. Arsa je ušla u učionicu te snažno zalupi vratima i sjede za svoj sto. Bila je iz nekog razloga vrlo ljuta i bijesna. Nastavnica ju je poprijeko gledala jer je znala da voli praviti probleme. Čim je nastavnica otišla da se pripremi za čas, ona opet poče da luduje. U ruci je imala mali sok.
Viknuh: ”Prestani! Nastavnica će galamiti!” Ona mi priđe i poče me vrijeđati. U svađi na mene baci flašu od soka. Sok se proli tačno po mojim pantalonama! Nastavnica uđe. Ja sam odmah, bez razmišljanja o posljedicama, prijavio Arsu. Ona reče: “To nije istina, on je to sam sebi uradio da bi me optužio!” Nastavnica zagalami na mene. Svi su svjedočili u Arsinu korist, jer im je obećala slatkiše. Osjećao sam se poniženo. Protrljah čupavu glavu i pogledah u plafon. I kao da je sudbina htjela! Vidjeh kameru. Viknuh: “Nastavnice, ako mi ne vjerujete, pogledajmo snimak.” Arsa se ućuti. Poče se sve oko nas komešati, a ona promijeni boju. Pocrveni pa pozeleni… Pa brižnu plač. Znala je da je uhvaćena. Iako je bila prava mala princeza, savjest ju je dotukla. Reča:”Nastavnice, molim vas…”
Nastavnici nisu bile potrebne riječi. Pogleda je vrlo ljutito pa odgovori: ”Ne vrijeđa me tvoj čin, niti tvoje djelo, vrijeđa me tvoja laž! Brzo da si se izvinila Willu!” Ona me pogleda i kroz muku reče: ”Iznini, Will! Nadam se… da ćeš mi nekada oprostiti.”
Nakon tog časa otišao sam kući. Ne znam jesam li bio tužan ili veseo. Moje pantalone ću oprati i opet će biti kao nove. Ali Arsinu savjest i naše drugarstvo ne mogu.
Bakir Selimović, VII razred
