Prvo je Baćko pronašao zečje tragove: Onda se kradom uvukao u pojatu komšije Marka i uzeo gvožđa za lovlјenje divlјači. Čekao je veče…
Kada je pao mrak, svukao je belu majicu, da ga ko ne opazi, i prikrao se ledini, gde su se nalazili otisci zečijih šapa.
Pokušao je jednom rukom da savije polugu gvožđa, a onda obema. Zatim je stao na polugu, da snazi doda i svoju težinu. Znoj ga je oblio…
Mučio se tako Baćko dugo i razmišlјao. A kad je već pomislio da je propao čitav njegov plan, setio se da dokotrlјa veliki kamen i da ga stavi na polugu.
Gvozdeni polukruzi su se najzad rastavili i drhtava Baćkova ruka namestila je zamku. Ali kad je hteo da pokrije gvožđa i da ih tako sakrije od zečeva, izveo je to nevešto i gvožđa su se odapela uz tresak. Morao je opet da obavi isti posao, da podnese iste muke.
Najzad – sve je bilo gotovo! „Doskakutaće zečevi na omilјeno mesto“ – mislio je Baćko – da pronađu korenčiće bilјaka, da ih, žedni, sišu. Gvožđa će šklјocnuti… Mogu se uloviti i dva zeca…
Tek se razdanjivalo kad je Baćko trčao ka ledini. Najednom uspori. Ne od umora, već zato što se pojavila sumnja da neće naći ni gvožđa ni zeca. Za gvožđa je lako – nisu njegova! Niko i ne zna da ih je uzeo. Ali – zec!?
Primiče se tako, strepeći, velikom stogu sena. Stog zaklanja mesto na kome su gvožđa. Kad bi stog mogao bar nešto da šapne!
Na zemlјi je nešto šareno, nešto živo… Zec!
– Klempavi moj, prestrašeni, dragi… – šapuće Baćko i gladi ga po svilenkastoj dlaci.
Krenuo je Baćko kući zadovolјan. U jednoj ruci nosi gvožđa, a drugom je uhvatio zeca za uši., da se ne otrgne i da mu glava ve visi. Gvožđa će odneti tamo gde ih je našao, a zeca kući. Lečiće mu ranjenu nogu i hraniti ga kako se dosad nije hranio nijedan zec. Samo, sada neće ići kradom, Treba da ga vide drugi, da mu se dive…
Ali tada pred njega iskoči Markov sin, Rade.
– Zeeec!- povika on gledajući u zeca i u gvožđa. Gvožđa su naša! – reče i uhvati ih.
– Moja su!
– Ne možeš me prevariti!Taj okrnjeni zubac…
– Zec je moj!
Potežu obojica. Rade nije jači, ali je u bolјem pložaju…
– Kradlјivče! – viče Rade.
– Pusti! – govori Baćko i vuče zeca.
Svađaju se tako, nadjačavaju… Odjednom obojica padoše na leđa. Stopala im se sudariše. U Radovim rukama ostaše prazna gvožđa, a Baćkove su slobodne. Zec grabi na tri zdrave noge… Ustali su, umorni i tužni. I baš ta zajednička žalost za nestalim plenom obezoruža ih i zbliži. Naredne noći zapeli su zajednički gvožđa, ali zeca nije bilo.