Početna U svetu knjiga Bajke Princ oblaka – Grozdana Olujić

Princ oblaka – Grozdana Olujić

12970
0
princ oblaka
foto: pixabay.com

U času kad je drveće odlučilo da pobegne iz grada, u vrhu najviše gradske kule živeo je dečak koji јe iznad svega želeo da poleti i postane Princ oblaka.

-Kako se leti?- obratio se pticama. Umesto odgovora, ptice su veselo zalepršale krilima i iščezle.

-Kako se postaje Princ oblaka? – upitao je vetrove sveznalice, a oni su se setno nasmejali i othujali dalje.

Šta je mogao drugo osim da, nosa priljubljenog uz staklo svoga kaveza u nebu, sluša oblake koji su mu donosili priče sa sve četiri strane sveta? Njegovu kulu naseljavali su poslovni ljudi i računari. Druge devojčice i dečake viđao je tek kako kao senka promaknu iza prozora susedn h ulica, a u dubini, na ulicama, kao šljunak u klisuri, sudarali su se prolaznici, jureći ko zna kuda.

Nije slučajno što zavole oblake, naročito one najnemirnije, jutarnje, koji imaju moć da se pretvore u uspravljenog medveda, opakog diva, rumen cvet. Ponekad mu se činila kako ga zovu da otputuje s njima, ali samo što bi zaplovili nebom, već bi se rasuli kao krunice prezrelog maslačka, i iščezli prožeti suncem.

Ko zna koliko je vremena prošlo dok nije zapazio kako se jedan maleni oblak prosto lepi uz njegov prozor.

– Ej, ti! – mahnu dečak oblaku. – Zaustavi se!
– Pa, zaustavio sam se. Šta hoćeš?
– Da pođem s tobom. Da postanem Princ oblaka…

Ne govori gluposti! Nijedan dečak još nije poleteo, niti postao Princ oblaka. Zaboravi na to … – sav smračen, oblačak strogo odmahnu glavom, a dečak prošaputa:

– Kako bih zaboravio? A i zašto? Ako postoji Princ oblaka koji se u suton spušta i usamljenim dečacima postaje drug u igri, što ja to ne bih mogao biti? Ionako sam stalno sam … – dečak obori glavu, a oblak ga samilosno pomilova po obrazu:

– Ne ide to tako, budalice! Da bi postao Princ oblaka, morao bi proći kroz Zlatna vrata, a to još nikom nije uspelo! – oblačak odlete, a dečak utonu u ćutanje, dugo, predugo.

– Šta li je to s našim dečakom? – zabrinu se majka. – Niti se deblja , niti raste , kao da se ekserima hrani… – majka oseti zebnju u srcu, ali već sutradan zaboravi na nju. Trebalo je sići u betonsku džunglu grada, zaraditi koru hleba. Dečak, kao i obično, ostade sam. Je li prošao dan? Godina? Večnost? Dečak se zagleda kroz prozor, kad ču nečiji glas: – Spasavaj, brate! Pomaži!

Ko bi to mogao biti? Dečak se naže u dubinu. Kao i uvek, ulicom je tekla reka ljudi. Niko ni da se osvrne, ni da podigne glavu . „Prisnilo mi se!“ pomisli dečak, ali onaj isti glas nastavi da zapomaže:

– Spasavaj, šta čekaš?

Dečak nije mogao da vidi onoga kome je taj glas pripadao, ali kad pažljivije pogleda pod, vide kako se, zaglavljen između dve daščice, muči pegavi gušter pokušavajući da iščupa rep.

„Otkud on ovde?“ – dečak od čuda otvori usta, ali ga gušter opomenu da ne čeka: on, Mersad, samo što je živ! Dečak pažljivo, s dva prsta obuhvati gušterovo telašce i polako povuče, plašeći se da mu ne otkine rep.

– Ne brini, izrašće drugi! – reče gušter, a dečak se zaprepasti kako to da gušter zna njegove misli, no ipak povuče malo jače. – Ah, slobodan sam! – odahnu mali zarobljenik i radosno mahnu oguljenim repom. – Zahvaljujem ti u ime čitavog roda guštera, traži od mene šta hoćeš! – gušter se smešno nakloni, a dečak u čudu promuca:

– Ko si ti? I šta bih ja od tebe mogao da tražim?

– Rekao sam ti! Ja sam Mersad, princ iz Roda guštera koji samo jednom u sto miliona godina napušta zvezdu Bangaloru! – kroz Mersadove zlataste oči prođe zrak sunca, a čitava soba planu svetlošću.

– Gde je ta zvezda? – dečak se naže ka Mersadu, ali ovaj odmahnu glavom.

– Ne mogu ti to reći! – šapnu ozbiljno. – Dalek je put do nje, vreme mi je da pođem, ali evo ti moja košuljica i sve što zaželiš biće ti ispunjeno, ako nije besmisleno ili zlo. To zapamti. A zapamti i da ti mogu ispuniti samo tri želje! – Začu se lagani šušanj kao kad vetar prolazi iglicama bora, i malog gosta nestade. Da li je ikada tu i bio? Dečak ispruži dlan i začudi se: na dlanu je svetlucala Mersadova kožica. Nije to, znači, samo sanjao?

– Pa da poletimo! – šapnu dečak. I, gle čuda! Pred njim se rastvori stakleni zid, a Istočni vetar zazuja mu oko ušiju.

– Dalje, još dalje poletimo! Pojurimo! – pevušio je vetar. – Daleko je zvezda Bangalora. Daleko su Zlatna vrata.

– O čemu ovaj to priča? – zaprepasti se dečak, ali vremena za pitanja nije bilo. Leteli su tako brzo da su se oblaci pred njima u strahu razmicali, sve dok nisu doleteli do Svetlosnog brega, a pred njim ugledali staricu svu u živim ranama.

– Pomozi, sinko! – zajauka starica, ali dečak, ne osvrćući se, odlete dalje . Žao mu je bilo starice, ali žao mu je bilo i da upropasti drugu želju. Zatiskujući uši, leteo je na leđima vetra, a ipak je čuo molećivi glas:

– Zaželi da se oslobodim rana, pomozi!

– Zaželeo bih da te nikada nisam sreo! – progunđa dečak ljutito, a Svetlosnog brega i starice nestade kao da ih nikada nije ni bilo.

– Sada ti je ostala samo još jedna želja! nasmeja mu se u lice Istočni vetar. – Bolje da si joj pomogao!

– To sada znam, budalo! – planu dečak, a vetar ga, kao da perce zbacuje, strese sa sebe i iščeze. Dečak od straha zadrhta. Sam! Na celom belom svetu sam! A pred njim velika Bakarna vrata čitavo nebo zagradila, niti ih preskočiti, niti zaobići, a pred vratima troglavi žabac. Dečak u užasu zatvori oči. „To ti je kraj, budalo!“ pomisli i sav pretrnu kad žabac Troglavac progovori ljudskim glasom, ali tako gromovito da se celo nebo treslo:

– Daj vode!

Dečak se od straha okameni. Svuda oko njih titrala je vrela nebeska plavet. Gde tu da nađeš izvor? Da nađeš reku?

– Daj vode! – iskolači Troglavac oči velike kao bundeve.- Ili ću te ovoga časa progutati!

Drhteći, seti se dečak Mersadove kožice i požele da se pred žapcem Troglavcem stvori izvor. Joj, majko rođena! Još i ne izgovori želju do kraja – šiknu voda, a žabac stade gasiti trostruku žeđ. Istoga časa sa dečakova dlana nestade Mersadove kožice. Šta će sada? Od užasa dečak zajeca, a Troglavac grmnu:

– Šta cmizdriš? Pomogao si mi, pomoći ću ti! Ovo pred tobom tek su prva, Bakarna vrata! Moje je da pred njima čuvam stražu, ali propustiću te. No iza ovih su Srebrna vrata, a pred njim je Majka gušterova, kraj koje još niko nije prošao…

– Kako ću onda ja proći? – osmeli se dečak da zapita, a Troglavac se tako nasmeja da su se dole u planini stene krunile.

– Proći ćeš, ne kukaj! Zna ona da si joj spasao sina. Pomoći će ti da nađeš Zlatnu pticu, u ptici pesmu od koje se postaje Princ oblaka, a sad beži! Vatra mi je u stomaku ugašena, ali glad se budi! – Troglavac otvori troja usta kao tri pećine, a dečak potrča iz sve snage. Ko zna koliko je trčao, i dokle bi trčao da ne ugleda ispred sebe Srebrna vrata, a pred njima Majku gušterovu, ogromnu, svu u plamenu . „Tako sama smrt izgleda!“ pomisli i u strahu zatvori oči. Kada ih je otvorio, zamalo nije seo od čuda čuvši kako mu Majka gušterova, smešeći se, govori:

-Ne plaši se, junače! Za Mersada ti hvala, možeš proći, ali znaj: iza ovih vrata je vrt, u vrtu Crno jezero. Kad uđeš, pred tobom će se razmaći voda i ukazati staza, uzana, preuzana, ali ti ne oklevaj, već je pretrči što brže možeš. Sapleteš li se ili osvrneš, voda će se sklopiti iznad tvoje glave. Zato trči. Za život trčiš! Tek na kraju staze su Zlatna vrata, a pred njima Majka vetrova. Svakoga ko joj priđe, u led pretvara, a ukleta je da ima ledena srce sve dok je neko onako rugobnu ne poljubi. Nemoj se uplašiti! – Majka gušterova uzdahnu. – Ne gledaj kraste na njenom licu, ne brini što od nje ledeni vetar bije, pritrči i poljubi je u jedan, pa u drugi obraz, a onda se izmakni. Od tvojih poljubaca spašće led s njenog srca, oslobodiće se ukletosti, i zahvalna – otvoriće ti vrata…

– A tada? – dečak zadrhta osećajući slabost u kolenima.

– Tada je sve na tebi! Pogrešiš li, kao ludi vetar ćeš svetom lutati, bez zastanka! – Majka gušterova otvori Srebrna vrata, a pred dečakom se razmače Crno jezero i ukaza se staza uzana, preuzana, bela. Činila mu se da će mu se vodeni zidovi istoga trena spojiti iznad glave, ali ne posrnu, ne okrete se, i stiže do kraja staze.

Zatvarala su je ogromna Zlatna vrata, a pred njima je ležala čudovište – u krastama, ali malih očiju iz kojih su klizile suze. „Zar je to Majka vetrova?“ – pomisli dečak. „Kako je grozna!“ u grudima mu zastade dah od gađenja, okrete se i htede da se vrati, ali ga tuga u očima čudovišta zadrža. „Moram joj pomoći!“ pribra se, priskoči i poljubi je u jedan, pa u drugi obraz.

Odjednom nešto zatrešta, nešto zaprašta, a sa starice spade led, rastopi se ledeno srce, nestade krasta, a rugoba se preobrazi u lepoticu. Samo su joj one iste oči ostale, sada radosne.

– Hvala ti, momče! – prošaputa lepotica, osmehnu se i otvori Zlatna vrata, a dečak, ne verujući samome sebi, protrlja oči. Pred njim je bio vrt kakav se ni u snu ne viđa, pun svetlosti, pun mirisa, pun jedva čujnih glasova ptica. A u vrtu ruže. Jedna jedina. Zlatna.

Očaran, dečak se saže i poljubi ružu, a iz nje izlete Zlatna ptica, sva blistava. Dečak zadrhta. „Da bi se do pesme došlo, trebalo bi ubiti pticu!“ priseti se, ali nije imao snage da je ubije .

– Šta vredi što sam prošao kroz Zlatna vrata? Šta vredi što sam dovde došao? Ne mogu te ubiti, ptico! Ne mogu postati Princ oblaka! – niz dečakov obraz skliznu suza, a iz grla ptice zažubori pesma kakvu nikada niko nije čuo i obavi ga kao nečija topla, samilosna ruka.

Iznenada, on oseti kako postaje prozračan i lagan, a ptica reče:

– Pozdravljam te, Prinče oblaka! Da si me ubio, kao ludi vetar bi svetom hujao. Neka ti je srećan put! – Ptica se vinu uvis, a dečak polete za njom.

Ko zna koliko bi tako leteo? Koliko planina, pustinja i mora proleteo dok nije stigao do rodnog grada?

Nad glavom se već hvatao suton. Sive i hladne, u hladnom nebu samotno su ćutale gradske kule, ali u dubini ulice još su se sudarali prolaznici. Pažljivo i polako on potraži svoju kulu i zaustavi se načas. Iza stakla prozora gledale su ga širom otvorene oči nekog dečaka.

– Gle, Princ oblaka! – uzviknu mališan i otvori prozor, a onda, dok bi dlanom o dlan udario, proteče dan u igri, pa noć u zajedničkom šaputanju, pa sledeći dan u smehu.

Tek kada se zapadni rub neba zarumene, Princ oblaka se trže:

– Vreme mi je da pođem! – prošaputa. – I sam znaš koliko je samotnih kula, koliko usamljenih dečaka i devojčica u njima…

Princ oblaka se osmehnu i polete. I leti još i danas.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here