Početna Porodica Deca za decu Probudimo uspavane riječi – Milica Borovčanin (7. razred)

Probudimo uspavane riječi – Milica Borovčanin (7. razred)

507
0
PODELI

Pesmom “Probudimo uspavane reči” Milica Borovčanin učenica  OŠ „Sokolac“ iz Sokolca osvojila je 2. mesto na našem konkursu pod nazivom „Probudimo uspavane reči“. Ovaj rad je osvojio 2. mesto u kategoriji starijih osnovaca. Čestitke Milici!

Probudimo uspavane riječi

„Bila sam tada  mlada. Barem mlađa nego sad. Pravo da kažem i lijepa, pa mi se i svijet činio utoliko ljepši nego sad, ali tada sigurno nisam imala ovakvo bogatstvo kakvo imam danas…Bogatstvo u pogledima, osmjesima, djeci. Znaš, čedo moje, u to vrijeme, sa crvenom ružom u kosi, mladost mi je pokazivala put.

Sjećam se, jedne zore, mati me je probudila prije samog sunca, išli smo u stričevu magazu u varoš. Više bosa nego obuvena, gazila sam tada jedro i hitro ispred  majke, te smo još prije žege znale biti u Sokolovićima.

Neka je očeva tetka iz Ozerkovića onomad umrla, pa su otac i stričevi krenuli na posijelo, a majka i ja da pomognemo u magazi. Iako najmlađa, u poslu sam uvijek bila okretna i znala sam i sa robom i sa ljudima. A neka se prezrela bujad vremenom počela motati i oko nogu i oko poslova, nešto mi brkljačila nad glavom i neopisivo iz dana u dan, stezala.

Bolest me je stizala, dijete moje, a ja se nisam dala, pa sam, čini mi se, željela biti još ornija nego prije, te sam tako, radeći sa ocem u polju zamalo upala u čatrnju zajedno  sa kantom i sindžirima. Dugo nakon toga, majka mi čatrnji nije dala ni priviriti, a onda je stiglo. One zime, moglo je biti možda par godina pred sušu, kad se u čitavom selu nije mogao naći varićak žita, preležala sam grip.

Shvatila sam tada da se, poput plavetnila, dubokog misaonog ponora u koji upadaju kapi kišnice, gromovite vode koja struji korijenjem i venama, i život lagano prikrada nama. Dolaze novi trenuci, novi likovi i riječi ispisane na potpuno novoj hartiji. Naše riječi, riječi u kojima smo živjeli, ispisivane su nad lojanicom, tiho i nekako kradom, a ove nove riječi, ona kišnica koja munjevito struji među ljudima, ispisuju se u žagoru, pod uličnim svjetlima.

Jednostavno, čedo, želim da ti ispričam onaj dio mene koji se neosjetno gubi i stapa sa voštanim svijećama, negdje gore, gdje ne vidimo ni ja ni ti, jer si ti budućnost, u tebi je mladost i u tvojim očima vidim isti onaj polet i radost koju sam i sama nekad osjećala.

U mladosti mi, tako, ništa nije bilo draže, nego zateći dizgine pa potjerati vranca, još kad bi o konjska bedra zatreskale platnene bisage, i u meni bi uzavrela žustra vrančeva krv i srce bi mi postajalo modro kao čivit. U sebi sam, rano moja, čuvala čitavo nebo, pa sam za životom trčala da ga stignem i uhvatim, i sačuvam kad se vratim. A srce je ostajalo plavo, modro plavo i beskrajno.

Odmah nakon što sam ozdravila, sa majkom sam krenula našoj strini u Višegrad i, gledajući čas  vodu, čas nebo, nisam znala da li je taj beskraj Drina ili sam ja. Bila sam mlada, shvatićeš.

Sevap je bio  pustiti me da se nagledam gore i život udahnem punim plućima. A da ti ne govorim, rano, kad dođe sveta nedjelja, pa svi u bijelim košuljama i svilenim štucnama krenemo na evharistiju, a onda na prelo i posijelo. Stariji sjede, Savo tamburaš katkad udari u tamburu, a mi, omladina, pa povedemo kolo čitavim Vasinim sokakom. Činilo mi se, u abez da nas bace, mi bismo nastavili igrati. Čedo moje slatko…

I abez je bio mali za onu našu negdašnju radost. Ako bolje pogledaš, možda vidiš da se i svijet oko nas prelama lako kao legištar i opet silovito pada u neko isto, nama neznano more i gubi se u dubinama životnih voda.

Život je bio u meni, a ja plivala u ljepotama. Ono najljepše doba bilo je ljeti kad upekne zvizdan, a kosci se okupe na mobu, i uz žubor Bioštice  odjekuju samo udarci belegija i poneki žalostivi zvižduk vjetra i vrbove frule. Pa onda u podne, poljima zamirišu gibanice, a nevjeste žure kroz livadarku i nose tepsije sa gibanicom i ćase sa jomužnim kajmakom.

Tada  neko i zapjeva i ponovo udare oštre belegije, a ja sam, rano, gledala, ne mogavši da se nagledam i naslušam, kao da sam znala da će sve to jednog dana nestati. Kao da je neko preko svih tih godina spustio klobuk i jednostavno otišao. Ispod klobuka neko tiho zapjeva, a niko ne čuje i tako iz života u život, i samo se sjaje gorske oči poput jantra, kamena koji se rađa iz mora sa stabala stamenih borova, da udahne novi život nove gore.

Sada sam, čedo, stara, ali neka. Ima ko će biti mlad. Osjećam, rano, u meni opet počinje pjesma, ona vječna pjesma kosaca i nevjesta nagorkinja. Za mnom će plakati ljiljani i sjetne orhideje, i kad opet pođem za životom, ti mi zbogom ostaj, čedo moje slatko…“

Hvala ti draga prabako, za lekcije života. Kroz probuđenu riječ, u meni se budi i jedan dio tebe. U meni su te riječi još uvijek sanjive, ali sa svakom suzom ljiljana za koji si i sama rekla da će plakati za tobom, bude se divne slike prapostojanja. Da li si mi ovo zaista rekla, ili mi je to reklo samo nejasno sjećanje na tebe? U mojim rukama je i dalje sasušeni vijenac koji smo plele posljednjih tvojih dana,  ali svakim novim danom ga nagriza treperavi plamen one lojanice nad kojom su kradom ispisivane one vaše negdašnje riječi. Plamen se sve više raspiruje. Ne! Tvoj vijenac, odnio je plamen i u mojim rukama nakon svih ovih godina ostala je posljednja orhideja.

Ona zaista plače, prabako, plače!

Ja pišem…..

Riječi nestaju….

Milica Borovčanin, 13 godina
OŠ „Sokolac“, Sokolac
Nastavnik Ljiljana Ivanović

Probuđene reči

magaza – prodavnica, magacin
opijelo – Pravoslavni crkveni obred prilikom sahrane
bujad – korov
brkljačiti – mumljati, nejasno govoriti
čatrnja – bunar
sindžiri – lanci
varićak – posuda
hartija – papir
dizgini – uzde
bisage – dvostruka konjska torba
sevap – dobro djelo, milosrđe
štucne – vrsta čarapa
evharistija – liturgija
čivit – modro plavo
sokak – ulica
abez – provalija
legištar – pisaljka
zvizdan – jako sunce
moba – pomoć pri radu
belegija – alatka za oštrenje kose
ćasa – posuda
livadarka – livadska biljka, trava
klobuk – šešir sa velikim obodom
posijelo – sjedeljka, slavlje, veselje

 

OSTAVITE ODGOVOR