Duboko na dnu mora, gde zraci sunca stižu tek u podne, živela je školјka lepotica, zvana Sedefna ruža, rasla i samoj sebi šaputala: — Da mi je izaći na svetlost dana, da mi je videti sunce i cveće, osetiti dah vetra!
– Svetlije je na površini mora, pevaju i lete ptice šarenih krila. Šta da se o ostalim čudima kaže? — riba koja je govorila o sjaju Gornjeg sveta tu bi, najčešće, gubila dah. Kako i ne bi? Jednom su je ribari izvukli na površinu mora, ali samo što je u okrugle oči upila sjaj sunca, a nečija ju je ruka zgrabila i vratila u vodu. Ko zna šta bi sve videla da je napolјu ostala malo duže? Na tu pomisao oči ribice postajale bi velike i zamišlјene. Ali, uzalud je obilazila oko čamaca, uzalud ulazila u mreže! Prevelika su bila okca mreže. Riba je propadala kroz njih i opet dospevala u staro, dosadno društvo riba i rakova.
Sedefna ruža slušala ju je otvorenih usta. U njenoj glavi rojile su se slike Gornjega sveta. Šta je iskrenje morskoga dna prema njegovom sjaju? Šta cvetovi korala prema cvetovima jasmina? U razmišlјanju o blјesku Gornjega sveta sjaj njenog sveta potamne: zamrze Sedefna ruža kruženje riba u prozračnoj plavoj vodi. Dosadno joj postade lelujanje meduza; smešno saplitanje rakova po pesku. Čega ima čudesnog u rađanju nove zvezde iz jednog njenog otkinutog kraka? Milionima godina rastu korali, puze rakovi, njiše se koralna grana srasla uz stenu. Čitavu večnost šume talasi, pa šta?
Sedefna ruža saže glavu i zagleda se u pesak preko kojeg su klizile senke riblјih jata, a na steni, ne većoj od pedlјa, pevušila koralna grana. Mogla bi s njom da popriča: možda zna nešto o oblacima, o cveću? Možda je nekada bila u gornjem svetu? Možda zna put k njemu? Lako je ribama: plivajući stižu do površine! Ali, tek što udahnu kaplјu vazduha i povratak je neizbežan. Grana, sigurno, zna neki pametniji put! Sedefna ruža nakloni se koralnoj grani, rešena da je upita za savet i od nje zatraži pomoć.
– Vi ste mudri i dugo živite — reče Sedefna ruža — znate li kako se do Gornjeg sveta stiže?
– Naravno, kad sam već u Gornjem svetu! — odvrati koralna grana misleći na sebe i svoju stenu. Neki drugi svet ,nije je zanimao. Odlasci? Putovanja? Koješta! Baš je neozbilјna Sedefna ruža u svojoj čežnji da se odvoji od dna i krene ka suncu i oblacima. Mora se znati svoje mesto i ne odlaziti s njega! Koralna grana seti se koja je, takođe sanjala da ode u Gornji svet. Toliko je o tome mislila da se jednoga dana otkinula od dna i s talasima krenula u visinu. Šta je s njom dalјe bilo ni rak-samac ne zna da kaže, iako svake večeri izlazi na obalu. Koralna grana nestrplјivo odmahnu glavom. Za onoga ko ima svoju stenu nije razmišlјanje o odlasku u nepoznato. Neka se smiri Sedefna ruža. Od prevelikog razmišlјanja školјke i korali gube boju, a ništa se njime ne postiže. Koralna grana se pripi uz stenu i ućuta.
Sedefnoj ruži nije ostalo ništa drugo do da potraži novog sagovornika. Ali, ni riba-ugor nije imala bolјe mišlјenje o Gornjem svetu. Za ribe taj svet počinje u mreži, a završava se u tiganju. Kako bi i mogla Sedefna ruža to da shvati? Meso joj je odvratno i lјudi ga ne cene baš previše. U Gornjem svetu ugor je cenjen, ali biti cenjen tamo gore nije naročita sreća za ribe. Neka ga više ništa ne pita! Ljutito mašući repom riba se izgubi iza stene, a Sedefna ruža se obrati meduzama. Ali, meduze nisu imale ni volјe, ni vremena za priče o Gornjem svetu. Onako, kako ga one vide sunce je velika mutnožuta kugla koja uveče pocrveni i pada u talase. Ta kugla se ne jede, ne možeš je obuhvatiti pipcima, ničemu ne koristi. Zašto bi one razmišlјale o njoj? Najstarija meduza, zvana Brkati orkan, srdito raširi velove i otpliva za jatom riba, dobacujući Sedefnoj ruži kako je najpametnije da izbriše u sebi i samu pomisao na Gornji svet.
Bilo je to poslednje što je Sedefna ruža bila u stanju da učini! Šarajući peskovito dno zraci sunca zaplitali su se u morske trave i činili ih lelujavim i prozračnim. Kao srebrne strele letela su jata riba. Ribica nije prestajala da priča o oblacima koji plove visokim, plavim nebom, o cveću rumenijem od korala i vetru koji u šuplјinama stena stvara prigušene, nežne glasove. A onda tu su i ruže!
Sedefnoj ruži tako se otkri da postoji cveće koje zovu ružama; cveće belo i žuto, lјubičasto i crveno. Sada tek nije mogla da čeka. Zašto da čeka? Dokle? U nestrplјenju da što pre krene u čuda Gornjeg sveta, Sedefnoj ruži postade mrzak svet morskog dna. Odvratnim joj se učini čak i slatki šum mora. Šta su talasi prema vetru? Šta šum mora prema pesmi trava i ptica?
Kao nož prolazila je čežnja srcem Sedefne ruže. Oštar i dugotrajan je bio bol. Neko drugi bi mu, možda i podlegao. Sedefna ruža se skupi i zaplaka u sebi. Zatim oseti kako tuga, kao plima, plavi čitavo njeno biće i zgušnjava se u blistavu, čvrstu kap.
Nije se više micala. Nije otvarala usta. 3ajedno s čežnjom raslo je u njoj zrno bisera. Sedefna ruža polako poče da zaboravlјa Gornji svet. Čak su je i priče ribe zamarale. Bile su to stalno iste priče! Riba je u njima postajala sve značajnija, a Gornji svet sve beznačajniji i bleđi. Ugojivši se, riba je jedva dospevala do površine vode. Sada se i njoj, kao meduzama, činilo da sunce i nije ništa drugo do mutni, žuti krug. Sada je i nju sve više privlačila senovitost morskog dna. Čežnja Sedefne ruže za Gornjim svetom izgledala joj je kao siguran znak nekakvog malog ludila. U pravu je koralna grana što na to tako gleda! Ribica je sve ređe dolazila Sedefnoj ruži. Sedefna ruža ju je sve ređe zvala k sebi. Nije joj više bilo ni do Gornjega, ni do Donjega sveta. Ona je tražila i nalazila svet u sebi
A zrno bisera raslo je i krupnjalo. Ljeskalo se i zračilo kao nekakvo malo sunce. Sedefna ruža obavi ga svojim laticama, lјubomorno ga čuvajući od svih. Bilo je to njeno posebno malo čudo i nije želela da ga deli sa drugima, niti je više pomišlјala na odlazak iz uvale. Kako su smešne ribe sa svojim raspravama o tome koja je najlepša! Još smešniji je Savet kornjača koji raspravlјa to pitanje. Ona zna da je malo sunce skriveno u njoj lepše od svih. Ali, šta se to drugih tiče?
Potajna gordost Sedefne ruže podavala je zrnu bisera sve blјeštavije i raskošnije boje. Ono sada u sebi nije nosilo samo nežni sjaj Meseca, blјesak Sunca, već i prelivanje nebeske duge. Duboko, na dnu mora gde zraci stižu tek u podne, Sedefna ruža steče svoj mir. Mogla je tako da živi godinu, sto godina, čitavu večnost. Niko joj više nije bio neophodan. Nikoga nije tražila. Skoro i zaboravi na priče o cveću i oblacima, kad senka nečijeg tamnog tela sunu kroz vodu, nečija je ruka zgrabi, otrže s dna i ponose u visine.
Je li prošao trenutak? Ili je čitavu večnost putovala? Nije mogla da odredi, kad se, najednom, razmače voda i Sedefna ruža zatvori oči od prejake svetlosti sunca.
– Kako je krupna! — ču nečiji uzvik i otvori oči. Oj, čuda čudesnoga! Kao zlatna vrteška okretalo je Sunce nebo, gonili se oblaci lakši od morske pene, rastao slani dah mora i slatki miris ruzmarinovog cveta. Kako je sve blјeštalo sve treptalo blistavije i nežnije no što je riba zapamtila! Sedefnoj ruži stade dah. Ali, nije bilo vremena za divlјenje Gornjem svetu: nečija ruka grubo ju je držala, čupala joj utrobu i raskidala pluća. Tako i do skrivenog Ružinog blaga dođe.
– Gle, biser! Lepotan! — uzviknu čovek, dok su dva tuđa prsta dizala uvis tajnu Sedefne ruže, a nečiji uzbuđeni glasovi zujali su joj oko ušiju. Jedva je poslednjim pogledom uspela da obuhvati sjaj svoga malog sunca, a već joj se u ispražnjenu lјušturu uvuče slani morski vetar. Ribar odnese zrno bisera, a jedan dečak uze bačenu školјku, očisti je od peska i prinese uhu.
Je li to što je čuo bio šum talasa? Priča o životu pod morem? Dečak nežno pogladi Sedefnu ružu, sakri je pod košulјu i potrča kući.
Čitavu noć, zatim, držao ju je prislonjenu uz uho. Čitavu noć lutala je nebom biserna kugla Meseca. Dečaku se činilo da u šumu školјke sluša šum mora. Sedefna ruža je verovala da to nebom luta oteta njena tajna. Više, sve više penjao se Mesec. Nežno, sve nežnije šumela je školјka. A ujutro, sunce provire kroz prozor i vide kako naslonjeni jedno na drugo spavaju dečak i školјka. Iza skloplјenih očiju plovio im je sjaj bisernoga zrna.
More je bilo daleko i tiho. Samo su se u uvalici stanovnici morskoga dna komešali pitajući se gde je Sedefna ruža, dok je u izlogu najskuplјe prodavnice grada blistalo zrno bisera. Ljudi su jatimice hrlili da ga vide, ali su samo jedan dečak i jedan pesnik znali da to u izlogu, u stvari blјešti jedna čežnja.
Napomena: Ukoliko vam je potrebno neko pojašnjenje vezano za ovu predivnu bajku, pogledajte OVAJ TEKST
prelepo!