Pesma „Selo” je jedna od najpoznatijih deskriptivnih pesama Jovana Dučića. Ona predstavlja još jednu u nizu pesama u kojima se kroz opise detalja iz prirode iskazuju osećanja i raspoloženja. Ovde je priroda data kao mogućnost da se progovori o univerzalnim istinama i egzistencijalnim pitanjima.
U nastavku teksta sledi analiza pesme Selo. Naša preporuka je da pesmu pročitate i interpretirate je na svoj način.
O pesniku
Jovan Dučić je jedno od najvećih imena srpske poezije. Rođen je u Trebinju 1871. godine, gde je i sahranjen 1943. godine, pošto je napustio životnu i književnu scenu. Reč je o pesniku originalnih misli i ideja, snažne pesničke imaginacije i bogatog izraza. Kao neko ko je neprestano težio savršenstvu, želeći da nadmaši i sebe i druge, Jovan Dučić se često odricao onoga što bi stvorio. O njegovoj stvaralačkoj disciplini govori i to što je neke pesme umeo da više puta uređuje i prepravlja. Na ovaj način, tokom svog pesničkog rada, ne samo da je sazrevao, već i promenio nekoliko faza stvaranja. Vreme u kome je Dučić pisao svoje stihove bilo je vreme krupnih pesničkih promena i brojnih inovacija. U književnosti se ovaj period naziva epoha srpske moderne.
Najvažnije karakteristike Dučićeve poetike su: stroga pesnička forma, čist izraz, stihovi ispevani u jasnim jedanaestercima i simetričnim dvanaestercima; od strofa dominiraju soneti i česta su opkoračenja. Dominantne teme u njegovoj poetici su: priroda, ljubav, smrt, Bog, a značajne su tri faze: vojskavljevska faza, parnaso-simbolistička i postsimbolistička faza.
Šta je deskriptivna pesma
Deskriptivna ili opisna pesma – vrsta lirske poezije u kojoj pesnik iskazuje osećanja izazvana prirodom i njenim pojavama. Budući da su prirodne pojave raznovrsne tako su i osećanja i raspoloženja pesnika promenljiva. Ona variraju od sreće do tuge i u skladu s njima takav je i doživljaj prirode.
Naime, kako je čovek sa svojim unutrašnjim životom sam predmet lirskih raspoloženja, tako i priroda i pojave u njoj služe kao okvir da iskaže svoje doživljaje, iskustva i emocije. Tako je on često srećan i opijen čarima mesečine, prvim rumenim sunčevim zracima, blistavim dubinama reka, jezera i mora ili prekrasnim proplancima. Suprotno ushićenim i poletnim osećanjima, mogu se javiti i tužne emocije. Zbog toga se na trenutke čini da čari prirode ne dolaze sasvim do izražaja, jer pesnik svoja negativna raspoloženja prenosi na prirodu i svet oko sebe.
Pošto se u deskriptivnim pesmama, pomoću slika iz prirode iskazuju pesnikova osećanja, raspoloženja, unutrašnji nemiri i doživljaji, prave, čisto opisne pesme skoro i nema.
Pored Jovana Dučića, deskriptivne pesme pisali su i Vojislav Ilić, Vladimir Nazor, Momčilo Nastasijević, Stevan Raičković i drugi.
Analiza pesme „Selo”
Pesma Selo je sonet. Budući da su soneti pesničke forme sa strogo utvrđenom formom i oblikom (sastoje se iz dva katrena i dva terceta) i ova Dučićeva pesma ima određeni oblik. Ona se sastoji od četiri strofe, nejednakih po broju stihova. Dakle, prve dve strofe su katreni (imaju po četiri stiha), a druge dve strofe su terceti (imaju po tri stiha).
Katreni:
Vitorog se mesec zapleo u granju
Starih kestenova, noć svetla i plava.
Ko nemirna savest što prvi put spava,
Tako spava more u nemom blistanju.
Čempresova šuma bdije; mesec na nju
Sipa svoje hladno srebro; odsijava
Modro letnje inje sa visokih trava.
Zatim krik. To kriknu buljina na panju.
Terceti:
Ribarsko seoce poleglo na stenu,
I sišlo u zaton, i kroz maglu mlečnu
Jedva se nazire, ko kroz uspomenu.
Sve je utonulo u tišinu večnu.
Ni šuma, ni glasa, samo jednoliko
Izbija časovnik kog ne čuje niko.
U katrenima dati su opisi prirode. Na prvo čitanje odmah primećujemo da je osobina obe katrenske strofe deskriptivnost. Dakle, lirski subjekat opisuje mlad mesec i njegov sjaj i čari koje se odražavaju na čitavo okruženje. Mesec je najvažniji simbol noći i mraka, a u narodnim verovanjima se dovodi i u vezu sa onostranim pojavama i smrću. U pesmi Selo on se opisuje kao vitorog (savijenih rogova, vitak) i prizor u kome ga posmatramo je trenutna nemoć meseca: on se zapleo u granju starih kestenova. Ipak, nije slučajno pozicija meseca zaustavljena baš u granama ovog drveća. Naime, kestenovi simbolišu nadu i toleranciju, a pritom i evociraju uspomene na dane iz detinjstva.
Iako je mesec upao u zamku starih kestenova, njegov odsjaj nije prestao, jer je noć i dalje svetla i plava. Međutim, ako imamo na umu da noć simboliše tamu i izaziva strah kod ljudi, lako ćemo razumeti stihove koji govore o nemirnoj savesti. Zapravo, ljudima je noć idealno vreme kada se mogu prepustiti sebi i svojim mislima. Tada čovek preispituje svoje postpupke, analizira svoje greške, kaje se zbog svojih grehova… Noć pokreće čovekovu savest, čini je nemirnom i ne da joj sna. Od savesti se ne može pobeći i to ujedno potvrđuje stih Tako spava more u nemom blistanju. Njega možemo tumačiti na sledeći način: more simboliše nešto krupno i beskonačno, njegovi talasi podsećaju da život ne sme da stane. Međutim, kako se noć lagano spušta, tako se i morski talasi primire, utišaju i čine da slika mora bude sasvim drugačija, da imamo utisak kao da more spava. Međutim, more je i tada sjajno, očarava svojom lepotom, blista u svom nemom položaju. Kao što se u jutro more probudi sa prvim talasima i ponovo postane živahno, tako i čoveku noć neće izbrisati savest i uzemnirenost, već će se odmah sutradan probuditi sa njima.
U narednoj katrenskoj strofi opisuju se čempresi (vrsta drveća koje raste u primorju i koje asocira na smrt i groblja; oni su karakteristični kao čuvari mrtvih, jer uglavnom bdiju iznad njihovih grobova. U ovoj pesmi oni su opisani kako bde, ali sada nad selom, dok ih mesec obasjava hladnim srebrnim sjajem. Kako bi slika noći i jezivog noćnog ambijenta bila potpuna i kako bi čempresova šuma, modro inje i tiha noć imali smisla, tj. da bismo mi shvatili poentu baš njihovog pojavljivanja, ovu tišinu remeti krik i sova zloslutnica. Naravno, krik je ljudski i predstavlja ispoljavanje čovekovog straha i uznemirenosti pred tajanstvenom atmosferom prirode. Zlo, strepnja i smrt najavljuje se prisustvom sove, ptice koja je jedan od najvažnijih simbola noći. Ona ima sve gore pomenute negativne konotacije i zajedno sa svim do sada opisanim detaljima iz prirode, završava deskripciju katrenskih strofa.
U trećoj strofi, koja je tercet, dat je kratak opis primorskog sela. Jasno primećujemo da ono nije opisano kao prirodni raskoš i lepota, što nas najčešće asocira na selo, već sasvim suprotno. Selo je, u stvari, seoce. Korišćenjem deminutiva slika sela postaje nešto malo, sitno, bespomoćno, siromašno i jadno. Mesečeva svetlost ga obasjava, ali se ono jedva nazire. Selo je dodatno nemoćno jer se nad svim tim mukama nadvilo još i zlo i nesreća opisana u prve dve katrenske strofe.
Četvrta i ujedno poslednja strofa takođe je tercet i ona je u odnosu na prethodne tri strofe više refleksivnog (misaonog) karaktera. Ovakvu sliku noći prate i tišina, besmisao, vreme koje lagano teče, a koje niko ne čuje. Sat simboliše pokret, proticanje vremena i život a to što ga niko ne čuje simboliše nagoveštaj smrti, jer je za smrt vreme sasvim nebitno, ono tamo ne protiče i ne postoji.
Jovan Dučić je pesnik mediteranskog ambijenta. Bio je pesnik velike kulture, pevao je o moru, obali, galebovima, suncu, čempresima, o izlascima i zalascima sunca, o lepoti prirode, noćnim ambijentima, tajanstvenim zvucima. Za sve o čemu je pevao, uvek je vezivao svoja osećanja, razmišljanja o samoći, prolaznosti, smrti, idealu, ženi i ljubavi. Kroz opise detalja iz prirode progovarao je o univerzalnim životnim pitanjima, ljudskoj egzistenciji i životu uopšte. Na taj način, Jovan Dučić je ostavio stihove nesumnjive vrednosti, u evropskoj književnosti je bio cenjeno ime, a za srpsku poeziju ostao je jedan od najvećih pesnika srpske moderne.