Jedan od najznačajnijih i najplodnijih pisaca srpske književnosti, Miloš Crnjanski, svojim stvaranjem ostavio je veliki i neizbrisiv trag kako na motivskom i stilskom planu, tako i na poetičko-teorijskom. Svestrana i stvaralačka ličnost poput Crnjanskog, afirmisana je kao pesnik, pripovedač, romansijer, dramski pisac, esejista, pisac memoarake proze. Iz širokog stvaralačkog opusa roman „Seobe“ važi za jedno od najlepših njegovih dela.
Seobe naroda počinju u jednom čoveku
Želeći da duboko pronikne u problem seoba srpskog naroda i otkrije gde leže njeni koreni i uzroci, Crnjanski sa jakom inspiracijom i nadahnućem, jasnom vizijom i istorijom osnovom, počinje da stvara ovo delo. Međutim, ušavši u problem seoba, pisac je uvideo da su seobe veoma složena istorijska pojava, okidač za rasipanje srpskog naroda, njegovog stradanja, iznevernog očekivanja. Pritom, klica seobe ne leži uvek u kolektivu. Naprotiv, pojedinačna priroda izaziva seobe – želja da nepoznatim, novim, potraga za lepšom i mirnijom zemljom. Iz ovakvih želja i potreba otvara se i psihološki svet pojedinca.
Žanr romana „Seobe“
Roman „Seobe“ nije lako žanrovski odrediti. Ukoliko se sagleda istorijska osnova i položaj i sudbina srpskog naroda u Austrougarskoj, ovaj roman bi se mogao označiti kao istorijski. Međutim, roman bismo mogli odrediti i kao psihološki, jer otvara duševni svet glavnih junaka, ali prema lajtmotivskom ponavljanju tema, prema ustreptalosti stila, emotivno obojenih rečenica i lirskom tonu, može se odrediti i kao lirski roman. Roman je, stoga, tematski vrlo bogat. U njemu se uočava istorijsko, porodično, egzistencijalno, moralno, psihološko, filozofsko i to kroz niz zbivanja i problema: zla sudbina jednog naroda, deobe, seobe, ljubavni trougao, potraga za obećanom zemljom, ljudska nemoć i prolaznost, dileme, psihološka razdiranja.
Kompozicija i radnja romana
U romanu je prisutna paralelna kompozicija, tj. dva toka radnje: jedan koji se odvija oko ličnosti Vuka Isakoviča i njegovog Slavonsko-podunavskog puka, te je to istorijski tok, dok je drugi porodični, jer je skoncentrisan oko ličnosti Aranđela Isakoviča i njegove snahe, Dafine. Dafina je nesumnjivo prisutna u životima oba brata i to ujedno spaja ova dva paralelna toka radnje. Dakle, priča romana prati sudbinu tri glavna lika: Vuka Isakoviča, njegovog brata Aranđela Isakoviča i njegove žene gospože Dafine.
Roman počinje pripremama Vuka Isakoviča za odlazak na ratište. On okuplja svoje vojnike i sprovodi zadnje pripreme za polazak. Zatim se oprašta se od svoje porodice, to jest od žene Dafine i brata Aranđela. Iako je željan slave u ratnim podvizima, opsednut časnim služenjem i požrtvovan prema svom narodu, ipak je sama atmosfera u kojoj se zbiva polazak Vuka ispunjena nekom tamom, sivilom, kišom i maglom, kao da se simbolično naslućuje sudbina srpskog naroda i unapred preispituje poenta vojevanja, pred čim će se kasnije Vuk zaista zamisliti. Slavonsko-podunavski puk, čiji je komandant bio Vuk Isakovič, predstavlja trenutno jedini dom brojnih iskusnih i neiskusnih ratnika čije će misli, nemire i čežnje sabirati. U tom puku ratnici pate za svojim porodicama, čeznu za svojim detinjstvom, brinu o svojoj budućnosti.
Neustrašivi vojnik Vuk Isakovič
Takve misli i osećanja obuzimaju i Vuka Isakoviča. Njega oslikava nemirni duh neustrašivog vojnika, sklonog ratničkim podvizima, okršajima, jurišanjem, borbom i nadom za boljim i lepšim životom. Ujedno je i disciplinovan i odgovoran, brižan kada je u pitanju njegov narod, strog i osećajan prema svojim vojnicima. Međutim, njegovom glavom se neprestano smenjuju brojne misli, čežnje, snovi, ideali. On je suprug, otac, brat, stoga, mašta o boljem i sigurnijem za sve, ne samo za sebe.
Ljubavni trougao: Vuk – Dafina – Aranđel
Dok je Vuk na ratištu, u njegovoj kući, u Zemunu, gde mu je smeštena porodica, a o kojoj se brine njegov brat, Aranđel, odigrava se čudna, neoubičajena situacija. Pogledi, usputni dodiri i sve veća blizina Vukove žene, Dafine i njegog devera Aranđela završiće se preljubom i grehom, gde njih dvoje provode noć zajedno. Dafina je odavno očarala devera, u njegove misli i srce se uvukla poput nekog anđela, priviđenja, sa nestvarnom lepotom, svežinom i čulnošću. Njena ličnost se otkriva polako i postepeno, dok se fizički izgled otkriva jasno i naglašeno – vitka, mlada, zdrava, jedra, snažna, visoka kolena, snažne noge, velike i modre oči, duge trepavice i povijena usta, lepo držanje i čudnovat osmeh. Takva lepota uvukla se u misli Aranđela.
Dafina – lepota i nestalni karakter
S druge strane, Dafina je bila karakterom nekako čudna i promenljiva, nemarna prema deci, željna muža i njegove pažnje i ljubavi, a pritom čulna, vrele krvi, nezasita ljubavi i strasti. Zato su njeni postupci prema deveru jasni, tj. motivisani su njenim temperamentom. I onda kada učini preljubu, iako je njena ljubav prema mužu bila ne tako velika, ona se ipak kaje, oseća gađenje i prezir zbog onoga što je učinila, čak postaje ravnodušna prema sebi i svom izboru – bila njegova ili deverova, svejedno joj je. Osećaj krivice učiniće da Dafina uništi plod u sebi, da danima krvari i boluje i na kraju umre. Iako je Aranđel bio uz nju u njenim poslednjim trenucima života, on ipak nije bio njena poslednja slika. Naprotiv, Dafina je poslednji put u svojim mislima i očima videla svog muža, Vuka.
Dafina je postala ostvarenje Aranđelovih snova i dugogodišnjih želja, čežnje i mučenja, ali je ujedno postala i njegov prvi gubitak, njegova iskrena bol, patnja, jer ga njena smrt vodi u bezdan, čini da se po prvi put oseća kao da je sve na svetu igubio, da oseti iskrenu i pravu samoću i postane neutešan. Ona je bila njegova jedina uteha i jedino iskreno i dragoceno što je on imao.
Iako su se braća Isakovič mnogo razlikovala i težila različitim snovima, jedno ih je spajalo – ljubav prema Dafini. Aranđel je tu ljubav konačno osetio, a Vuk, preokupiran vojnim pozivom, strategijama, maštanjem o odlasku u Rusiju, kao jedinoj svetloj tački, bio je dvojak prema svojoj ženi. Voleo je i cenio, divio se njenoj lepoti i stasu, bio zaljubljen i nežan, ali je s vremena na vreme osećao dosadu, te je terao od sebe, teško udovoljavajući joj i pružajući joj ljubav. Vest o njenoj smrti sačekala ga je na ratištu, u trenucima stradanja vojnog puka kod Štrasburga i drugih evropskih gradova, u trenucima nemoći i gubitna svake nade, onda kada se nazire poraz, ali i postavlja pitanje kuda vodi njihova žrtva.
Vuk je bio miran i pribran. Vest o smrti supruge otvorila je nove brige – kako će deca živeti i ko će brinuti o njima. Međutim, Vuk Isakovič sve više počinje da preispituje svrhu ratovanja i javlja se sumnja da su prevareni i iskorišćeni. Ta činjenica kasnije, po završetku rata, bića sasvim jasna i tačna – oni za koje su se borili i stradali okrenuli su im leđa i sasvim zaboravili.
Besmisao rata u romanu „Seobe“
Povratak u zavičaj je bolan, pun straha, jer ljudi koji su u takve „seobe“ krenuli više nisu isti i pitanje je ko će ih kući dočekati. Strah koji je potajno obuzimao čitav puk polako se obestinio. Slutnja, nemiri, ništavilo, praznina, besmisao najbolji su pokazatelji šta rat donosi. Zato je povratak kući najveći poraz. Svet u „Seobama“ sasvim je mračan, hladan. Opis prostora je takav: kiša, hladnoća, mutne reke, baruštine, teški oblaci. Priroda kao da se sprijateljila sa teškom sudbinom ljudi – stradanje je neminovno. Oko što je ostalo treba ceniti. A prošlost?
„Prošlost je grozan, mutan bezdan; što u taj sumrak ode, ne postoji više i nije nikad ni postojalo“.