Pred vama se nalazi ukratko prepričano delo “Smrt vojvode Prijezde”. Tekst koji je pred vama može vam veoma dobro poslužiti i kao građa za pismeni sastav na ovu temu. Naša preporuka je da ipak pročitate pesmu i doživite je na svoj način.
Smrt vojvode Prijezde
Pesma „Smrt vojvode Prijezde“ spada u red najboljih epskih pesama, a njena tematika, kao i tematika brojnih epskih pesama u vezi je sa ropstvom srpskog naroda, tj. vremenom koje je obeleženo turskim osvajanjima, porobljavanjem nedužnog stanovništva, kome nisu samo oduzimana ognjišta već i prava na slobodu, veru, dostojnstvo.
Ova pesma tematizuje želju turskog cara koji se neće zadovoljiti osvajanjem Stalaća, već želi nešto što je podjednako vredno, a pripada stalaćkom vojvodi Prijezdi. Car želi da mu vojvoda Prijezda preda njegove tri dragocenosti: sablju koja može poseći sve što se nađe pod njom , hitrog i spretnog konja i vojvodinu vernu suprugu. Turski car svojom željom pokušava da ponizi vojvodu, da mu uskrati čast i dostojnstvo i time pokaže kolika je sila i moć porobljivača. Međutim, inat i bunt malog i borbenog naroda oslikava se i kroz karakter vojvode Prijezde.
On je svestan moći koji neprijatelj ima, kao i to da vrlo kako može osvojiti Stalać, da mogu poginuti brojni vojnici, ali još više je siguran u to da nikada neće predati caru ono što mu je najvrednije, te mu tako prskosno i odgovara – da je sablju za sebe skovao, konja za sebe hranio, a vernu ljubu za sebe oženio, te da može koliko mu drago da napadne Stalać, ali mu svoje tri dragocenosti nikada neće predati. Borbeni duh koji vojvoda Prijezda pokazuje samo je smernica kojom je naš narod išao protiv neprijatelja i da koliko god bio poražen, ponos i čast nikada nisu bili izgubljeni.
Ubrzo povređeni turski car sa svojom vojskom napada Stalać i Prijezdinu kulu, a neprijatelje koju su opkolili dom vojvode primetiće Jelica, verna ljuba, koja iznenađena i uplašena ponašanjem janičara, koji u njihovom podrumu piju vino i nazdravljaju joj, obaveštava vojvodu. Iako je svestan da je vojska neprijatelja brojnija i možda jača, te da lako mogu poginuti, vojvoda Prijezda spas ne vidi u predaji niti želi da udovolji caru, već svom snagom svoje vojske napada Turke, hrabro se boreći, pa makar krajnji ishod bila smrt.
Da bi sačuvao svoje dostojnstvo i čast, a videvši da neprijatelj neumorno uništava njegovu vojsku i druge vojvode, vojvoda Prijezda odlučuje da ovu borbu okonča, tako da i ukoliko car bude osvojio Stalać ipak ne dobije ono što je želeo. Zato se odlučuje da konju kojeg je voleo i koji mu je dobro služio odseče glavu kako ga turski car nikada ne bi jahao, takođe odlučuje da polomi sablju kojom se borio protiv neprijatelja i time je ne ostavi caru iza sebe, i na kraju se obraća vernoj supruzi s pitanjem da li će joj biti bolje da ljubi turskog cara ili da se zajedno bace sa kule i poginu, što se na kraju i dešava.
Kraj pesme je simboličan – vojvoda Prijezda gubi, ali gubi i turski car, jer mu ne ostavlja ni ženu ni konja ni sablju, već se dirljivo oprašta od njih. S druge strane lik Jelice veoma je zanimljiv jer prikazuje srpsku ženu koja je odana svome mužu, a pritom je hrabra i spremna da zajedno sa njim umre. Stoga je njihva tragična smrt u talasima nabujale Morave dirljiva i veličanstvena:
„Morava nas voda odranila,
nek Morava voda i sarani!“
Fala
Yoo hvala