Pričom “Sreća u lokvi blata” Nejra Kadrić učenica 3. razreda Medicinske škole iz Živinica, Bosna i Hercegovina osvojila je 1. mesto na našem konkursu pod nazivom „Podeli dar“. Literarni konkurs „Podeli dar“ je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 1. mesto u kategoriji srednjoškolaca. Čestitke Nejri.
Sreća u lokvi blata
Kad su joj rekle da ide s njima u igraonicu, tamo gdje je ulaz bio preko njenih mogućnosti, tužno bi odmahnula glavom spuštajući je istovremeno sa pogledom. Znala je da je za taj novac majka kupila čaj i keks, ili pecivo za hladne decembarske noći jer jesen je. Pozna jesen. Pozna i utihnuta. Kiša je padala sumorno i samouvjereno prateći grupicu djevojčica. Grupicu djevojčica koje…koje nikad nisu legle u kasnim noćnim satima sa nekom željom, a sna ni na vidiku da bude. Grupicom djevojčica koje nikad nisu legle gladne jer novac za večeru otac je popio.
Pratila je kiša i nju, a ona je vukla nogu za nogom osvrćući se za njima. Misli su joj se zaplele. A bilo je i neke gorčine u srcu. Ona je krojila stazu zamišljenosti čije su žarke rasplamsavale veliko ognjište. Ognjište krcato željama, pustim i neostvarivim, sličnim snovima.
Ostala je sama. Sama. Riječ u koju stane toliko bola i očaja. Kući joj se nije išlo jer uvijek je isto. Vikanje i očevi nepodnošljivi udarci.
Iz tog vrtloga je morala izaći. Nije oklijevala jer bila je sama sa svojim problemima, ali i maštom. Obula je čizme zakrpljene sa svih strana i sa plastičnom, napuknutom kanticom krenula prema lokvi blata. Svojim malim šakama bi zahvatala ljepljivu smjesu, prevrtala, milovala i pretvarala u oblike dostojne jednog vajarskog oka. Blato bi joj prljalo rumene obraze i zamjenjivalo skupocijene igračke. Ove su bile skuplje i posebnije. Bile su tkane razdraganošću i srećom i izlivene u talasima igre i slobode. Ti blatnjavi simboli njene sreće su bili jedini nakit smješten u lijevi ugao njenog života.
Nije marila za hladnoću. Njeno srce je bilo dovoljno toplo da ga ne zamrzne kiša. Prljava odjeća otkrivala bi njenu čistoću srca.
Predveče bi se vratila trošnom, skoro razrušenom domu. Nije joj to smetalo jer je opet i sutra čeka njena vila u igraonici spasa čija ulaznica je ništa drugo do iskreni osmijeh djeteta.
Posmatrala sam prizor cijelo poslijepodne i navirala su sjećanja. Budile su se razorne emocije. Shvatih da i ja moram izaći iz magle očaja koja se skupljala godinama kao talog. I shvatih: Postoji dječija boja koja nam se izgubi, a da to i ne primijetimo. Jednostavno, nestane na putu života kad zaboravimo sve igre djetinjstva, kad zaboravimo Miku Antića i njegove opomene i stavljajući okove na srce prestajemo biti bezbrižni i slobodni.
Sutra poslijepodne zastajali su začuđeni prolaznici pred slikom žene i djeteta u lokvi blata. Njihovi rumni obrazi su govorili da im kiša i hladnoća ne mogu uništiti plavetne snove.
Nejra Kadrić, III razred
Medicinska škola Živinice
