Početna Vesti Intervju VELIMIR RALEVIĆ: Pesnici su čuvari mašte

VELIMIR RALEVIĆ: Pesnici su čuvari mašte

285
0
PODELI

Crnogorski pesnik Velimir Ralević stvara za decu i odrasle. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima su plaketa „Mali princ“ i međunarodna priznanja za sveukupno stvaralaštvo „Stara maslina“ i „Zlatno Gašino pero“. Za njega su pesme mostovi između odraslih i dece. Koračajući preko ovih veza, Ralević je dotaknuo mnoga srca i razvukao osmehe na dečjim licima.

U razgovoru sa ovim pesnikom otkrili smo čuda. Pročitajte i vi kako se to silazeći u dubine pesnici penju ka zvezdama.

Kako se prevodi detinjstvo u stihove?

Neko je davno zapisao da se poezijom leti, a sa prozom hoda. Pokušavam da letim, ne praveći razliku između poezije za djecu i one za odrasle (postoji samo dobro i loše).  Pokušavam da spajam jedno i drugo, da mi pjesme budu mostovi između odraslih i djece – da dječija duša još više poraste, a da se pametovanje odraslih smanji.

U bajkama je, od ona tri careva sina (najstariji, srednji i najmlađi)  uvijek najhrabriji, najčestitiji i najplemenitiji onaj najmlađi. Tako je i u životu, kada uporedimo ona tri čovjekova doba – starost, mladost i djetinjstvo. Zato su djeca i pjesnici, i svi oni koji su sačuvali ono djetinje u sebi, silna vojska vitezova onog najmlađeg carevog sina – čuvari mašte i branioci radosti odrastanja. Zbog toga svijet valjda i opstaje. U tome i jeste snaga dječije književnosti. Ali, baš zbog toga, ko se usudi da se njome bavi, mora imati ogromnu odgovornost.

Kojom pesmom ste najviše osvetlili svoju dušu?

Osvjetljavah sebe svim onim knjigama koje čitah u djetinjstvu. Nije ni toliko bitno da li to bijahu pjesme ili priče, bajke ili romani. Znam samo da mi je posle čitanja svake knjige sve bilo lakše i jednostavnije. Smatrao sam da su autori i tvorci svega onoga što razmaštano čitah bili moji daleki i tajni zaštitnici, nevidljivi prijatelji. Negdje sam i zapisao da sam se, možda, i ja latio pera pokušavajući da budem tak(v)o Nešto – tamo Nekom.

Kako to izgleda kada pesnik kopa misli kao rudar?

Pjesnik je i rudar koji se, što više silazi u dubinu, to više penje i ka zvijezdama, a zvijezde se dotiču kada se spoznaju i ponori. Pjesnik je, možda, nalik i panju, koji svojim korijenjem zaranja u dubine, tražeći nove sjajke i poruke. Stablo koje je nekada, sa svicima i pticama, stremilo visinama, neko je posjekao, ali se pjesnik – panj sada grana u dubinama, žilama zaranjajući po nove smislene iskre. I pjesma će, ponajprije, ostaviti tragove bude li, kao i panj, između dubine i krila (Koliko letiš toliko i roni / I svjetlost bićeš).

Trebalo bi da panjevi znaju mnoge tajne neba i zemlje. A ko će ga znati – možda je sa prvim posječenim stablom nastao i prvi poeta….

Vaša dečja poezija zasmejava i odrasle i decu. Da li je teško biti duhovit i zabavan? Kako se najlakše izmami osmeh?

Trudim se mi pjesma, i kada je zabavna i duhovita, ima neku poruku, vrlo često i ozbiljnu. Možda smijeh, i kod odraslih i kod djece, izazivaju iskrenosti svakog stiha. Nerijetko se uhvatim ukoštac, a to su i izazovi, sa temama koje lebde na tankoj žici između zdravog humora i banalnosti. Ako se uspije u namjeri, a to zavisi od umijeća, pjesma će ostati i trajati… Smijeh ne smije biti u službi opšteg zagađenja duše – zato ga treba pažljivo i ozbiljno izmamiti.

Da li su Vaše pesme uskočile u more u Tivtu ili je more preplavilo Vaše stihove „dvaput u Igalu“?

Možda je i sami pjesnik, u onom pravom smislu te riječi, samo usamljena kap koja vječito osluškuje žubore u daljini, želeći da se na letećem ćilimu papira dokopa prve velike vode. Svakako da su moji stihići, i u Tivtu, zdušno uskočili u more – kapima je dato da sanjaju velike talase. Ali, opet, ni u moru se ne može naći dubina ako je ne pronađemo sami, u sebi.

Da li svaka simpatija „miriše na ljubav“. Šta je lepše od udvaranja u školskim klupama u Vašim pesmama?

Ne miriše svaka simpatija na ljubav, ali mirišu sva ona valovlja u najsunčanijem kutku srca, koje je, otvoreno i sazdano od emocija, u službi bezgraničnog voljenja. Tada i pjesma želi biti biti zaljubljenija od ljubavi, pa time i mlađa od mladosti o kojoj pjeva. Tada se, nanovo, svemu daje ime i značaj, svrha i potreba. Možda je ljepota i u samoj težnji pjesme da, govorila o ljubavi ili ne, prije svega i iznad svega bude i ostane svoja.

Da niste pesnik koji drugi svitac bi se zaglavio u Vašem grlu?

Ne znam… Mada, i u ovog što se zaglavio stalno sumnjam. On bi bez mene svakako mogao, ali ja bez njega – ne. Možda smo suđeni jedan drugom, a možda se i ja zavaravam i tješim… U tom bisernom magnovenju, šta mi drugo i preostaje.

 
loading...
loading...

OSTAVITE ODGOVOR