Početna Porodica Deca za decu Bio jednom jedan patuljak – Muhamed Duraković (12 godina)

Bio jednom jedan patuljak – Muhamed Duraković (12 godina)

2153
0

Kao što smo već najavili, objavljujemo još radova Muhameda Durakovića, ovog puta u pitanju je kratka priča pod nazivom „Bio jednom jedan patuljak“. Njegov pismeni sastav na temu “Moj prvi ples” smo ranije objavili i možete ga pogledati OVDE. Inače Muhamed Duraković je jedan od pobednika konkursa „Podeli dar“ koji je raspisao upravo ovaj sajt i to pričom „U čast učiteljice“. Uživajte i u ovoj priči!

Bio jednom jedan patuljak

Svi su se smijali mojim cipelama. Bile su jako smiješne, sa debelim đonom i velikom rupom na jos većem prstu. Do podne su ružičaste, a poslije podne rumene. Vjerovali ili ne, mogle su me odvesti na kraj svijeta i vratiti preko druge planete u moj dom. Ali nikome nisam rekao odakle mi te cipele. Samo ću vama otkriti tu tajnu.

Tihe zvjezdane noći u omiljenoj ruži moje mame izležavao se patuljak i čačkao sićušni nosić. Da, baš patuljak. Nisam ni ja vjerovao da je to stvarnost. Dugo sam trljao oči i ono stvarno patuljak. Kad me je ugledao, prasnuo je u smijeh, rugao se  mojoj razbarušenoj kosi. A ja sav ljutit vratio sam se u postelju. Samo što sam zatvorio oči, patuljak se ušunjao u moju sobu. Skinuo je svoje cipele i poklonio ih meni. Dugo smo čavrljali i on me onako mudro ispitivao o mojim drugarima i našim željama. Odjednom se ušutio, nageo se i  šapnuo mi:

„Znaš, ti si hrabar dječak, neko treba tvoju pomoć. Na jednom dalekom moru dječak tvojih godina, kovrdžave kose, boje zlatnog klasja, našao se u opasnosti. On i njegovi izmučeni roditelji neće dugo izdržati. Ti ih moraš spasiti. Ako ne stigneš na vrijeme, potopiće ih veliki talas.“

Ne dvoumeći se skočio sam iz kraveta i navukao cipele. Krenuo sam preko visokih planina, mračnih šuma, pored slonova i lavova i tako tumarajući najednom ugledao plavo more. Bez razmišljanja sam potrčao po nemirnim talasima. Drvena barka se počela puniti vodom. Iznemogli dječak  je jecao u roditeljskom zagrljaju. Snažno sam zgrabio barku, krupnim koracima krenuo ka obali i za dlaku smo izbjegli veliki talas koji je nosio sve pred sobom. Sretni roditelji su me grlili i zahvaljivali.

Neobični doživljaj me zbunio, požurio sam kući. Tu me dočekao patuljak diveći se mojoj hrabrosti. Postali smo nerazdvojni prijatelji. Dani su prolazili i ja sam već izrastao u velikog dječaka. Moj mali prijatelj je to primijetio. Njegove posjete su bile sve rjeđe i kao da je odustao od mene, prestao je  dolaziti. Često bih se sjećao našeg prvog susreta i njegovih riječi. Osjećao sam da mi je ostavio neku poruku negdje, nije mogao otići samo tako bez pozdrava. Pretražio sam svoju sobu i ugledao u starim cipelama pisamce. Te cipele nisam nosio više jer me bilo stid drugova. U njemu je pisala samo jedna riječ: NASTAVI! Sve sam razumio, morao sam nastaviti pomagati ljudima, širiti njegovu misiju.

Iskreno se nadam da će opet doći jedne zvjezdane noći kad ga budem najmanje očekivao.

Prethodni članakDve nagrade „Neven“ dodeljene izdanjima Kreativnog centra
Sledeći članakPismeni sastav na temu „Jesen u mom parku“

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here