Početna Porodica Deca za decu Bio jednom jedan patuljak – Muhamed Duraković (12 godina)

Bio jednom jedan patuljak – Muhamed Duraković (12 godina)

95
0
PODELI

Kao što smo već najavili, objavljujemo još radova Muhameda Durakovića, ovog puta u pitanju je kratka priča pod nazivom „Bio jednom jedan patuljak“. Njegov pismeni sastav na temu “Moj prvi ples” smo ranije objavili i možete ga pogledati OVDE. Inače Muhamed Duraković je jedan od pobednika konkursa “Podeli dar” koji je raspisao upravo ovaj sajt i to pričom “U čast učiteljice”. Uživajte i u ovoj priči!

Bio jednom jedan patuljak

Svi su se smijali mojim cipelama. Bile su jako smiješne, sa debelim đonom i velikom rupom na jos većem prstu. Do podne su ružičaste, a poslije podne rumene. Vjerovali ili ne, mogle su me odvesti na kraj svijeta i vratiti preko druge planete u moj dom. Ali nikome nisam rekao odakle mi te cipele. Samo ću vama otkriti tu tajnu.

Tihe zvjezdane noći u omiljenoj ruži moje mame izležavao se patuljak i čačkao sićušni nosić. Da, baš patuljak. Nisam ni ja vjerovao da je to stvarnost. Dugo sam trljao oči i ono stvarno patuljak. Kad me je ugledao, prasnuo je u smijeh, rugao se  mojoj razbarušenoj kosi. A ja sav ljutit vratio sam se u postelju. Samo što sam zatvorio oči, patuljak se ušunjao u moju sobu. Skinuo je svoje cipele i poklonio ih meni. Dugo smo čavrljali i on me onako mudro ispitivao o mojim drugarima i našim željama. Odjednom se ušutio, nageo se i  šapnuo mi:

„Znaš, ti si hrabar dječak, neko treba tvoju pomoć. Na jednom dalekom moru dječak tvojih godina, kovrdžave kose, boje zlatnog klasja, našao se u opasnosti. On i njegovi izmučeni roditelji neće dugo izdržati. Ti ih moraš spasiti. Ako ne stigneš na vrijeme, potopiće ih veliki talas.“

Ne dvoumeći se skočio sam iz kraveta i navukao cipele. Krenuo sam preko visokih planina, mračnih šuma, pored slonova i lavova i tako tumarajući najednom ugledao plavo more. Bez razmišljanja sam potrčao po nemirnim talasima. Drvena barka se počela puniti vodom. Iznemogli dječak  je jecao u roditeljskom zagrljaju. Snažno sam zgrabio barku, krupnim koracima krenuo ka obali i za dlaku smo izbjegli veliki talas koji je nosio sve pred sobom. Sretni roditelji su me grlili i zahvaljivali.

Neobični doživljaj me zbunio, požurio sam kući. Tu me dočekao patuljak diveći se mojoj hrabrosti. Postali smo nerazdvojni prijatelji. Dani su prolazili i ja sam već izrastao u velikog dječaka. Moj mali prijatelj je to primijetio. Njegove posjete su bile sve rjeđe i kao da je odustao od mene, prestao je  dolaziti. Često bih se sjećao našeg prvog susreta i njegovih riječi. Osjećao sam da mi je ostavio neku poruku negdje, nije mogao otići samo tako bez pozdrava. Pretražio sam svoju sobu i ugledao u starim cipelama pisamce. Te cipele nisam nosio više jer me bilo stid drugova. U njemu je pisala samo jedna riječ: NASTAVI! Sve sam razumio, morao sam nastaviti pomagati ljudima, širiti njegovu misiju.

Iskreno se nadam da će opet doći jedne zvjezdane noći kad ga budem najmanje očekivao.

 

OSTAVITE ODGOVOR