Draga deco, kao što smo obećali evo i drugog dela priče „Gost iz zemlje Strašna Hladnoća“, koja je takođe deo zbirke pod nazivom “Sipajte, sipajte”, priča se zove „Decembrov put“, a napisao ju je Dragan Kulidžan. Uživajte!!!
Decembrov put – Ko bi izbrojao
Zima je pod svoje skute povila kraj naš cijeli. Zamela sve je pute, pahuljice dijeli. Kućama našim stigla je da promijeni ruho staro; preko noći digla je odijelo dotrajalo. Satka odjeću bijelu za širok pred kućom dud, za orah, pospanu jelu… Kratko – noćas je stigla svud.
Mlin kraj rijeke spava. Točak sputan od leda. I tu Zima zavijava, odjeću novu ispreda…
– Hej! Ima li koga tamo?… Da sanke popravim samo! Hej, eheej – javite se!
Sa gloga se snijeg strese. Trže se točak, snove baci, no led ga prikliješti jače. Htio je nešto da dobaci, da samo malo poskače:
Ja sam točak,
mlinski točak –
klap-klap-klap!
Okretan sam, lak,
zna me svak –
klap-klap-klap!
Al’ utonu opet u snove. I nanovo, sad još jače, onaj glas zove od gloga:
– Ima li unutra koga?
– Nikoga nema, svi su u selu – reče mu rijeka glasno. – Kreni kroz livadu bijelu; požuri, jer već je kasno!
– Uhh! – uzdahnu došljak tužno – vjetar se zaleti: fijuu. – Šta ću, ići je nužno – fijuu, fijuuu!
I krenu goneći sanke. Pod sankama škripi. Upadaju psima noge tanke. Snijeg sipi. Šest pasa od naporna puta već su umorni jako. A vuku sanke starca ljuta… To im i nije lako! Hladno je. Bijesno vije. Starac na sankama juri. Hoće da stigne što prije do dima što iz kuća žuri.
Evo, tu je poleglo selo. Svaka je soba ugodna, vruća; ne smeta što je vani bijelo, što vjetar mete oko kuća.
Pospana soba Radojačice. Radoje spava, unuci sjede. Mačak se ne boji zime-ciče, već mirno u uglu prede. Pod prozorom sve jače gudi, al’ peć zato veselo pucka. Ništa to čiču iz sna ne budi, iako vjetar u prozor kucka. Unuci pokatkad podlože peć, jer san ih još nije savlad’o. Al’ zimu zaboravili nisu, već joj i pjevaju rado:
Peć nam pjeva – puc-puc-puc! Vjetar lupa – kuc-kuc-kuc!
Al’ vjetar bijesno fijuknu, najednom previše ljut. I djeda se probudi, ustuknu, danas po prvi put:
– Šta je to sada? Gle ljutine! Još će mi i krov s kuće da skine! Taj vjetar odviše brije… Ma, nesrećo, kuda ćeš prije!
– Vrata mi samo otvorite! Ljudi, brzo pomozite! Sanke su pukle, ne mogu dalje… Plaćam popravak koliko staje.
Ko si ti i što si toliko ljut?
– Do vas me, evo, dovede put… Decembar sam, žurim daleko.
Pomozite, sve sam vam rek’o!
Uz škripu, vrata otvori djed. A vani, u vrtlogu snježnom, Decembar starački gleda. Vidi se odmah – život mu tinja. Na njemu bunda bijela. Brada mu duga kao od inja. Šubara iznad smreškanog čela. Pored saona psi mu leže. Umorni dahću, ranjavih nogâ. A mraz jaki i dalje reže oštricom ljuta brijača svoga.
– Uđite samo, putniče stari, odmorite svoje staračke kosti! Dajte ovamo i vaše stvari… Mili su nama i nezvani gosti!
– Ne mogu, dužnost me dalje vuče. Još je daleko do moje kuće…
Ipak priđe, na vrata proviri. Kako stade, studen se odmota, pa se po sobi raširi da sve odmah zacvokota. Unuci se kraj peći zbiše, njezinu pomoć traže. Ni djedu nije prijatno više, te Decembru ovako kaže:
– Pa, hajde, evo alata… Nisam baš od tog zanata, al’ ćemo, valjda, urediti stvar.
– Nije to tako veliki kvar! Al’ zbog njega dalje ne mogu. Daleko je, a slabih nogu muka je za mene pješke.
– Da, to su nevolje teške.
Djed i Decembar svršili posao, pa oba na lule dime. Decembar se smirio, stišao i mnogo je lakše s njime. Evo ga sada na vrata stupi, pogleda kraj peći unuke, mačka što se u ćošku skupi, pa reče smrzle trljajući ruke:
– Dječice draga, evo vam dar, nagradu što djeda popravi kvar. Neka svaki rukavice ima da rukama ne škodi zima! A sada – zdravo! Laka vam noć! Hvala ti, djede, vrijeme je poć’…
– Hvala i tebi, putuj sa srećom; nagradi djecu radošću većom!
Pahulje se uskovitlaše. Sad kraj tarabâ skritih projuri. Još se vidi kako djedi maše, al’ nestade brzo, veoma žuri. Ne bi ga više stigla oluja, tako iz sela iščeznu naglo. Milo djedi što Decembar othuja, pa mu na srcu laklo…
Peć plamen rumeni plazi. U snove opet utonu djeda. Ne brine što zima pred kućom gazi i što mraz cvjetove ispreda. I mačor se predade snima, ostavi budnost iza peći. A unuke još poklon zanima, pa ne žele nikako leći. Poklon će i sutra da prime – Godina nova nešto im nosi! Vole oni te dane zime, nek’ snijeg pada, nek’ mećava kosi…
A vjetar vani i dalje gudi, kuca na prozor, ozebla vrata. I jato se pahulja razbudi… Ponoć se sela polako hvata…
Al’ san ne dade vjetrovoj pjesmi u zaspalu sobu više:
– Tiše, tiše!…
