Početna Porodica Deca za decu Kako se raste do pesme – Uroš Tirnanić (VIII razred)

Kako se raste do pesme – Uroš Tirnanić (VIII razred)

1634
0

Kako se raste od pesme, govori nam Uroš Tirnanić učenik VIII razreda, inače jedan od pobednika našeg literarnog konkursa „Podeli dar“. Upoznali ste ga kroz nekoliko priča, Sokoćala, Knjige su u modi

Kako se raste do pesme

Znam da se nisam rodio u kupusu. Znam da me nije donela roda. Rodio sam se iz mamine i tatine ljubavi. Onda su došli mnogobrojni rođaci i rekli mi da ličim na njih, a ja sam, namerno, ličio na sebe samog. Isti ti rođaci su jedva dočekali da malo porastem kako bi mi na poklon, umesto plišanih igračaka, donosili knjige. A ja nisam imao pojma čemu te knjige služe, niti šta se sa njima radi, pa sam ih polako grickao, dok su mi rasli prvi zubići. I dok se danas neki đaci hvale kako su „pojeli“ knjigu ili lekciju, moji roditelji mogu da potvrde da sam već kao beba pojeo neke delove knjiga.

Kada sam naučio da govorim nekoliko reči, mama i tata su otrčali u knjižaru i kupili još nekoliko kilograma slikovnica. I svakog dana su mi čitali po jednu pričicu ili pesmicu. Ništa ih nisam razumeo, pa sam najviše uživao da od slikovnica pravim kuće, ulice i grad. Pored igranja sa knjigama, voleo sam i da slušam muziku. Uz nju sam počeo da se podižem uz ogradicu kreveca i da, u njenom ritmu, pravim prve korake dok slušam Dragana Lakovića i Kolibre, ili Minju Subotu. Te pesme su tada bile moj ceo svet. Kada sam krenuo u vrtić, više nisam jeo knjige, već sam ih „čitao“. A „čitao“ sam ih tako što sam gledao slike i izmišljao neke rečenice, a kasnije i pričice, kojima su se svi smejali.

Čuo sam da su neki govorili kako su mi priče glupe, ali ja se uopšte nisam obazirao. Pored toga što sam voleo da pričam izmišljene priče, voleo sam i da slušam kada mi neko čita. U principu, uvek sam nekako voleo da mi neko drugi čita, a ja da slušam, jer mi tako bolje radi mašta. Onda bih osobu koja mi čita zamolio da stane, jer sam već smislio neki svoj kraj priče, koji bih sa zadovoljstvom ispričao. Tako je bilo sa i pesmama. Prekidao bih onoga ko mi recituje i izmišljao neke stihove. U početku su bili besmisleni, bitno je da su se rimovali, a vremenom su i te rime dobijale neki smisao. Bio sam jako ponosan na svoju prvu pesmu: „Odžak se dimi, zimi.“ Slično je bilo i sa muzikom. Od pete godine sam počeo da sviram klavir i u svakoj pesmi koju bih svirao, voleo sam nešto da promenim. U početku su to bili delovi bez harmonije i ritma, ali vremenom su i te moje improvizacije počele da liče na nešto.

Sve u svemu, menjajući dela drugih autora, ja sam tražio sebe. Kada sam naučio da pišem, bilo mi je mnogo lakše, mogao sam da zapišem svaku glupost koja mi je pala na pamet. Nekada sam zapisivao i svoja razmišljanja, bilo je tu i pametnih stvari. Do petog razreda, niko me nije ni primetio. U stvari jesu, ovi u muzičkoj školi, ali oni su insistirali da sviram samo dela poznatih kompozitora, a mene i mojih malih dela i kreacija, nije bilo nigde. U školi sam pomalo pisao prozu. Međutim, pravopis mi je bio slaba strana. Imao sam ideja, dobrih priča, stavljao ih na papir, ali je  nastavnica srpskog morala dobro da „pročešlja“ moj pravopis, da bi se ti radovi doveli u red. Velika je sreća što je ona insistirala na pravopisu i gramatici i uvek bila spremna da mi pomogne oko toga. Čitala je svaku moju priču, govorila šta treba da poboljšam i ispravim, pohvalila ako sam nešto dobro napisao. Tako sam, uz njenu veliku podršku i pomoć, veoma napredovao. Sa druge strane, napredovao sam i u muzici.

Do tada bemislene kompozicije, u mojoj glavi počele su da dobijaju neku celinu i uspevao sam da ih uz pomoć nastavnice muzičkog zapišem. U drugom polugodištu petog razreda, odlučio sam da idem na takmičenje dece kompozitora. Smislio sam kompoziciju, ali je nastavnica muzičkog rekla da bi bilo lepo da napišem i tekst za nju. Naškrabao sam neki tekst koji se uklopio u muziku, ali ni ona, ni nastavnica srpskog, nisu bile zadovoljne. Menjao sam stihove desetak puta, dok sve nije ispalo kako treba. Tako sam, igrom slučaja, napisao prvu, ozbiljnu pesmu. A onda je sve išlo lakše. Imao bih ideju za pesmu i neki ritam u glavi, a onda bih po njemu smišljao nove stihove. Tako su nastajale nove i nove pesme. Tako sam ja porastao po pesme. A rastem i dalje i uživam dok pišem, naročito zbog osećaja da se oslobađam misli koje me nekada pritiskaju, nekada raduju. Jer, pisanje je način da podelite i tugu i radost sa mnogim ljudima.

Svako dete treba da poraste do svoje pesme. Nekome će pesma biti sport, nekome tehnika, matematika, muzika…Stići do pesme znači pronaći sebe i voleti ono što radimo. Voleti srcem. I zato svaki put kada sednem za klavir, setim se reči koje je Ajnštajn napisao u pismu svom sinu: „Na klaviru sviraj kompozicije koje ti prijaju, čak i ako ti profesori ne daju da to vežbaš. To je način na koji ćeš najviše naučiti, jer kada radiš nešto u čemu uživaš, nećeš ni primetiti da vreme prolazi“…

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here