Jednom su se igrali pored rijeke dječak i njegov pas. I najednom, odronila se obala i dječak je pao u vodu. Brza voda ga je ponijela u virove i odvukla bi ga sigurno, da nije u vodu skočio pas, zaplivao snažno i izvukao prijatelja. Tada je presrećni dječak, grleći svog spasioca rekao:
– Ovo ti neću zaboraviti nikad… nikad!
Pas je bio odan dječaku. I on je bio radostan što voda nije odnijela njegovog prijatelja, što će opet moći da se igraju po poljima i lugovima…
I igrali su se opet dugo, dugo.
Ali jednog jutra, dječak ne nađe svog prijatelja. Dozivao ga je i čekao uzalud.
Pošao je da ga traži i tražio ga je svuda. Opet uzalud. Pas se nije vratio, a dani su prolazili, prolazili…
Dječak je tugovao. Prestao je i da se igra, ali nije prestao da se raspituje za svog nestalog prijatelja. Sve dok mu nepoznati putnik ne reče:
– Ako je tvoj pas zalutao u Ledenu goru, nemoj ga više tražiti.
– A kakva je ta gora? – upita dječak začuđeno.
Putnik otkri dječaku tajnu planine i dječak odluči: „Krenuću da tražim prijatelja“.
I krenuo je. Putovao je dugo. Gazio puste ravnice, brda i doline…dok ne stiže u podnožje planine snijegom zametene. Dočeka ga ledeni dah, prepriječi mu put vjetar. Ali dječak ne stade, vać hrabro krenu naprijed u snijeg i vjetar. Zalazio je sve dublje u planinu. Posrtao je, padao, prkosio je vjetru, snijegu i ledu… Dozivao je svog prijatelja, odazivao mu se samo vjetar urlikom i jaukom.
Bila je to strašna, nesavladiva i nemilosrdna planina. Dječak je već počeo da gubi snagu. Počeo je da ga hvata san. Ali još je koračao. Još je prkosio planini.
I tada se dogodilo neočekivano. Razmakli su se iznad planine oblaci, otvorili put suncu. I, ko zna poslije koliko godina, zaigrali su topli zraci po lijedu i snijegu i počeli da ih tope. Počela je da se budi, da oživljava planina. Drveće je strijesalo svoje bijele i debele pokrivače.
I gle čuda! Zapjevala je u šumi ptica, pa ona druga, treća… Javljali su se glasovi sa svih strana, odzvanjali su radošću i srećom. Ispod dubokog snježnog pokrivača izvlačile su se zvjeri, izvlačili su se mnogobrojni i čudni stanovnici planine.
Dječak je dozivao svog psa
Pas je neočekivano dotrčao dječaku.
– Tu si! Živ si! – uskliknuo je dječak.
– Tu sam, prijatelju moj – potvrdio je pas veselim lavežom.
Nije potrebno govoriti koliko su bili srećni što su opet zajedno. Napustili su planinu po kojoj su se lomile ledene gromade, sipale lavine, rušile čitava snježna brda…
Žurili su prijatelji da što prije stignu kući. Sa njima je krenula u svijet i priča o ledenoj planini, pa ih je i pretekla. Kud god su stizali , čuli su kako ljudi govore:
– Jedan dječak je imao veliko i toplo srce. I dječakovo srce je otopilo Ledenu goru.
