Rad pod nazivom “Lica izbjeglica iza zavjese” Petra Lučića učenika III razreda Gimnazije Živinice osvojio je 2. mesto na našem konkursu pod nazivom “Podeli dar” za mesec April. Literarni konkurs “Podeli dar” je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 2. mesto u kategoriji starijih srednjoškolaca. Čestitke Petru.
Lica izbjeglica iza zavjese
Kada je shvatio da na Zidu uspomena, crta koja pokazuje koliko je visok, stiže bratovu i očevu, bio je uvjeren da tu radost ništa ne može uništiti. Nije znao da će preuzeti najteži posao na svijetu: stavljanje zavjesa. Njegovo bezbrižno ležanje prekinuli su prijekorni mamini valovi što udaraju o stijene njegove lijenosti. Dolaze iz njenog grla i oni se moraju slušati.
„Stavio si u pogrešan red, moraš ponovo,“ riječi su koje je unaprijed predvidio. I tako svake godine po nekoliko puta.
Mukotrpno izvijanje vrata zbog stavljanja zavjesa ubrzo će prestati. I odlazaka u školu neće više biti. Ni sunca na napaćenom nebu. Miris baruta ugušio je sav vazduh u plućima.
Godinu poslije je kod rođaka u Njemačkoj, spajaju kraj s krajem i lijepo žive. Roditelji su neprestano na poslu i kao rezultat-sve stvari su nove. Prilagođava se životu u novom modernom stanu. Neko bi rekao da je sretan. A on? Osjeća da nije u obećanoj zemlji, da živi u kutijama vremena gdje prozora nema. Njegov život se poput snijega topi u umor koji mu natapa čitavo tijelo. Dugo putuju mislima i sve se svodi samo na to hoće li preći granicu onu već jednom pređenu. Za njega je život odredio samo ta dva puta sudbine, kojim će ići, konačno, niko ne zna, ni on.
Nečega će se uvijek sjećati. Mirisa pite i svojih masnih ruku koje grabe ukusne komade jer znaju da će brat uskoro uskočiti da dokrajči pitu. Sa nekom neopisivom željom upravo tada je želio izaći na balkon i vidjeti svoj grad. Dok je otvarao vrata prošlosti, ostavljao je svoje otiske na bijelim uštirkanim zavjesama. Suze su nadirale i dozivale poznate razdragane ulice, galamu djece i ukus prašine poslije trčanja. Udarci lopte su milovali zidove kuća dugo iza prijekornih glasova roditelja koji su dozivali svoju djecu već sa prvim sumrakom. Više neće prelaziti kilometre bezbrižnosti koji su poput šarenih klikera rasutih pred nogama. Taj put je svijetlio ljepše od svih nebeskih sazviježđa.
Znao je da nakon boli i neizvjesnosti, prtljaga svake izbjeglice, jedna sjenka zauvijek ostaje na njihovim licima. Sjenka nostalgije za onim običnim stvarima i sjenka straha da njihov skromni život nešto ne bi ponovo prekinulo.
Sada o njegovu najljepšu hrid, o srce, udaraju samo valovi tuge oteti iz majčinog grla dok iza zavjese gledaju svitanje novog jutra.
Petar Lučić, III razred
Gimnazija Živinice
