Iz Prve osnovne škole Živinice dobili smo puno predivnih radova, a danas Vam predstavljamo još jedan rad i još jedno talentovano dete. U pitanju je Dalila Sinanović i njina kratka priča pod imenom „Lijeni naučnik“. Uživajte!!!
Lijeni naučnik
Smišljam šta da radim od života. Naučnik sam koji deset godina nije ništa izumio.
Godine su me malo zanijele pa sam i lijen postao. Ali neke ideje su mi po glavi trčkarale svakodnevno: Šta ako napravim izum koji će mi pomagati u kućnim poslovima? Ali o robotu mislio nisam. Svoje lijeno tijelo sam podigao sa starog kauča koji je jadan već u raspadu bio.
Mašta, ipak, uradi svoje. Slike različitih dijelova u glavi se počeše vrtjeti kao film. Nakon par dana imao sam nešto. Stvorio sam čudan izum koji na prvi pogled izgleda kao usisivač. Međutim, kada se određeno dugme klikne, dobiješ mini stroj sa 6 ruku koji hoda po stanu i za mene sve radi. Sve je divno funksionisalo dok se to malo čudo nije počelo uključivati samo. Volim spavati do jedan sat, ponekad i do tri po danu, ali se sada navika promijenila jer zvuk kotrljanja me budi prije zore. Nisam to mogao podnijeti pa sam par puta rasklopio moje “remek djelo“, ali sve je bilo uredu. Možda mi se moja ljenost svetila, ljutila, možda je nisam smio ostaviti tek tako bez odobrenja.
Trpio sam glasan zvuk kotrljanja svako jutro mjesecima dok nisam shvatio da je moj komšija saznao za sve ovo i odlučio se poigrati sa mnom. On je preko računara uspio promijeniti vrijeme rada ovog stroja. I dalje mi nije jasno kako je njegov čip dospio u moj izum, ali nije bitno. Vratio sam postavke na prvobitno stanje, normalno, komšija nije znao za izmjene. Ponekad bih zavezao glavu maramom ne bi li pomislio da me boli glava, dok ne zna istinu, mogu uživati u svom izumu.
Čak sam počeo i uživati u ovoj obostranoj igri, naročito kad vidim kako se komšija slatko cereka preko ograde. Ja bih mu uzvratio jedan paćenički pogled uz kiselo cerekanje. Sve opet ide glatko bez jutarnjeg uznemiravanja.
