Sofija Aleksić je učenica II1 Osnovne škole „Josif Pančić“ u Balјevacu na Ibru, voli da piše pesme. Mi vam predstavljamo njene literarne radove. Sofija hvala na trudu i hvala što deliš svoj dar sa nama.
Proleće u mom parku
Deca jedva čekaju da posle duge i hladne zime dođe proleće. Ja živim u zgradi blizu parka tako da odmah čujem njihovu graju. Kao da se celo proleće preseli u moj park. Sve ptičice cvrkuću samo ovde. Cveće procveta prvo u mom parku. Ja posmatram dok drveće oblači svoje zeleno odelo.Travčice se ponovo bude. Među njima ima i onih prvih visibaba,vesnika proleća.Sa njima kao da se igraju jagorčevine, lјubičice i bele rade. Sve je veselo u mom parku – i priroda i deca!
Drugaci
Naučili smo slova,
da sabiramo znamo
kad učitelјica pita
svi odgovor damo.
Nekada smo nemirni
pa je glava boli
ali ipak znamo
da nas i tad voli.
Družimo se svi
radimo zadatke
i kada su teški
to su muke slatke.
Čak su se zalјubila
dva Dušana naša
njihova simpatija
drugarica Maša.
Tu su još i Peki,
Megi, Luka, Joka,
Dmitra, Andrea, Elena,
Vule, Pavle, Dačo i Coka.
Da ne zaboravimo Mlađa,
Anđelka, Anđela i Nađu,
Vlada, Nikolu i naravno
našu učitelјicu Slađu.
Porodica
Dete nauči još u stomaku
da oseća i voli svoju majku.
Kada čuje prvi otkucaj sata,
zna da ga voli i njegov tata.
Ono svakog trena raste i shvata:
,,Pa to se vole i moji mama i tata.“
Onda se razvuče osneh na licu
i neka toplina se razlije po srcu.
I kada prvi, nesigurni, korak pravi
mama i tata su pored njega na travi.
I kad niču zubi i bole
mnogo je lakše kad oni nas vole.
Porodica nam je sve na svetu
ona je kao sloboda za pticu u letu.
Koliko nam ona u životu znači
pokazuje osmeh koji na licu zrači.
I zato, kada vidite dete srećnog lica,
znajte da ga voli i čuva jedna porodica.
Planeta čista neka zablista
Da bi nam planeta bila lepa i čista
zasadi bar jedno drvo da šuma blista.
Mogli bismo da sadimo cveće svakog dana
i planeta bi bila kao iz nekog sna.
Cvet po cvet,
Tako ćemo ulepšati ceo svet.
Kopajmo, sadijmo, nek čuva prirodu svako
zasadijmo cveće – to je bar lako.
Priroda ima poseban sjaj,
zato je čuvajte i negujte. Biće pravi raj!
Moja škola
Moja škola je dobila ime po Josifu Pančiću. Ona postoji 53 godine. Ja sam u njoj tek godinu dana ali već sam je zavolela. Ona je mnogo lepa i ima lepe i velike učionice. Najlepša od svih je učionica mog odelјenja. Nјene zidove krase naši crteži. Klupe su nam čiste i nove. Imamo i ormariće na kojima sa učitelјicom gajimo cveće. Volim da idem u školu zato što sam mnogo toga naučila kroz igru i druženje. Dvorište je veliko i krasi ga mnogo drveća.
Škola je uvek topla i ona je za mene druga kuća.
Mama
Ona nas je na svet donela
svaka naša rana nju je bolela
ona nas i danju i noću čuva
brani od sunca, brani kad vetar duva.
Kad joj vidim u oku suzu
koja se nekad slije i na bluzu –
znam da opet zbog nas plače
i da čeka da njeno dete postane jače.
Da nas izvede na pravi put
da mu na lice zauvek osmeh stavi
da od njega napravi pravog čoveka
e, kad bi od smrti bilo leka…
Da onda mi sačuvamo naše majke
da postanu večne kao i bajke;
tada bi svako dete radosno bilo,
jer najtoplije je majčino krilo.
Zbog toga slušajmo naše mame,
devojčice u životu ne mogu same
a ni dečaci; mada kriju
vole kad se u njenom naručju sviju.
Kad bih ja bila …
Kada bih ja Baka Mrazica bila
svu decu širom sveta bih usrećila.
Svake zime irvasi me vuku..
Najlepša ću biti kada poklon pružim nekom u ruku.
Svima bih po želјu ostvarila
i po jedan paketić napravila.
Svaka devojčica bi dobila po jednu lutkicu,
a za dečake bih spremila po Spajdermen igračkicu.
Tako zamišlјam sebe kao Baka Mrazicu
dok sa sestrama čekam Novu godinicu.