Kada je, Brako Ćopić bio sasvim mali često je voleo da posmatra zvezdano nebo i sjajni tajanstveni mesec. On je tada sanjario i maštao a kasnije o njima pisao pesme i priče. Jedna od tih pesama nalazi se pred vama, govori o nemirnom mesecu i njegovoj baki.
Mjesec i njegova baka
U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku, na kraju svijeta;
Kad bliže priđeš — od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta;
nad krovom, plavi vije se dim;
tu živi Mjesec i baka s njim.
Od sinoć Mjesec kod kuće nije,
a baka čeka… prolaze sati…
Moraće, bogme, i da ga bije
kada se zorom u dvore vrati.
Niti je sluša, niti je pita,
čitave noći po nebu skita.
„Ala će sjutra šiba da radi!
Svrbi me ruka!“ — baka se sladi.
Dremljiva ponoć po šumi lunja,
a stroga baka na pragu kunja,
drži u ruci od breze prut,
A nebom dotle, po modroj vodi,
skitnica Mjesec pučinom brodi,
u moru zvijezda dukat žut.
U samu zoru maglica pade,
ozeblom šumom zaigra kos,
umoran Mjesec domu se krade,
oprezno ide, plašljiv i bos.
Šunja se Mjesec, utvara prava,
kad, gle, na pragu — bakica spava,
spustila glavu, srebri se kosa,
na prutu trepti jutarnja rosa.
S drveta u tom, hitra i laka,
pred kuću skoči brbljiva svraka,
zakrešta zlobno repati vrag.
„Drž’ te ga! Ua! S neba je pao!
Čitave noći zvijezde je krao!
Pogledaj za njim — blista sa trag!“
Potrča mjesec brže neg’ oči,
kroz vrata šmugnu, u krevet skoči,
a svraka opet galamu stvara:
„Pobježe skokom! Drži ga, stara!“
Jedna se baka iza sna trže,
zbuni je dreka i rumen sjaj,
pa svraku pita što može brže:
„Otkuda?! Šta je?! Da nije zmaj?!“
„Kradljivac zvijezda u tvojoj kući!
povika svraka — Treba ga tući!“
„Pogađam ko je! — baka se sjeti,
u dvore korak upravi svoj —
Kradljivac koji s neba leti
niko je drugi, već unuk moj.“
Prilazi baka krevetu tajno
i gleda lice zlaćano, sjajno,
u plavoj kosi zvjezdani prah.
„Kuda li noge njegove jezde!
Visine voli, nebo i zvijezde,
Kako ga nije u noći strah?
Moram ga tući, tu druge nije!“
i baka uze sandale sive,
brezovim prutom po njima bije.
Vi ste za skitnju njegovu krive!
Zašto nosite unuka mog
širinom neba zvjezdanog?!
Sandale trpe batine mnoge
i složno škripe:
„Krive su noge!“
Noge se bune:
„Kriva je glava,
noću je budna, a obdan spava!“
Baka se ljuti.
„Pogledaj vraga!
Zar ova glava, rođena, draga?!
Prije ću za brk Bauka vući,
nego li snenog unuka tući.
Izmlatiću ga, al drugi put.“ —
To reče baka i baci prut.
U dvore stare, pred sami mrak,
ubaci Sunce poslednji zrak
i tiho reče:
“Ustaj Mjeseče!
Brzo se kradi iz tvojih dvora,
obasjaj zemlju u noći blagoj,
u srebro okuj vrhove gora
a ja ću poći mamici dragoj.
Žurim se kući, baš mi se drijema,
a mama za me večeru sprema.”
Tako se Sunce pozdravi s drugom,
u kola skoči, zavi se dugom,
za goru krenu četiri hata,
rumena magla za njim se hvata.
I Mjesec pođe pomalo sneno,
zvjezdama prvim u goste hita,
lice mu, vidiš, neumiveno,
al’ ko te za to na nebu pita.
Večeri svake on tako hodi
i nebom kolo zvjezdano vodi.
Baki se smješka lukavo lice,
pa na put krenu tiho ko sjena,
unuka prati nazorice
oblakom sivim obavijena:
kuda li skita i šta li radi,
kakva li čuda na nebu gradi.
Buljuk se zvijezda uz Mjesec jati,
oblak ih sivi pažljivo prati.
Dolje na zemlji staza se vije
i junak jezdi, delija neka,
lopova četa uz put se krije:
Nebojšu hrabrog zasjeda čeka.
To Mjesec gleda, pa pusti zrak,
lopove otkri, rastjera mrak.
„Nebojša pazi, oprezno gazi,
opasnost vreba na samoj stazi!“
Junak se lati za sablju britku,
sinuše toke kroz dugi brk,
i konj se prope, spreman u bitku,
a četa nagnu u ludi trk.
Proviri baka kroz oblak siv.
„Unuče dragi, bio mi živ!“
Na zemlju Mjesec svjetlo toči,
poljanu malu zracima tače,
a onda stade i širi oči:
neki mališan u vrtu plače.
Izgubio je srebrnu paru,
pa suza lije – čitavu baru.
„Da ti posvijetlim – Mjesec mu kaže,
pa dolјe spusti svoj fenjer plavi.
– Vidiš li sada, nestašni vraže?“
Veselo para sinu u travi,
a dječak skoči, povika: „Stoj!
Ovo je cvancik srebrni moj!“
I opet ču se kroz oblak siv:
„Unuče dobri, bio mi živ!“
Razgleda Mjesec, kad blizu puta
grudvica bijela pašnjakom luta
i tužno bleji kroz noćni muk.
„Be, ja sam jagnje, ime mi Kudra,
gdje li je moja mamica mudra,
vreba me šuma i zubat vuk.“
I njemu Mjesec pomože rado,
u bliskom toru osvijetli stado,
a Kudra skoči.
„Eno mi kuće,
Mamice eno i čika Žuće!“
Odjuri jagnje ko čigra prava,
ostade vujo kratkih rukava.
Ponovo oblak prozbori siv
bakinim glasom:
„Bio mi živ!“
Mjecec nad rijekom sijati poče,
kad gledaj vuka nadut ko mijeh,
ledenu vodu marlјivo loče.
Udari Mjesec u gromki smijeh.
“Pogledaj vuka šta luda radi,
hoće iz vode Mjesec da vadi,
ja se ogledah u modar vir,
a vujo misli: Ono je sir!“
Okrenu Mjesec lice od vode,
a glupi vujo izbulji oči
i arlauknu: „Sirac mi ode!”
pa brže-bolje u vodu skoči.
Grabljivca tako okupa vir,
ne stiže jagnje, izgubi sir.
Smije se baka vedra ko dan,
ostavi oblak, i skoči van.
„Unuče dragi, sila si, znaj!
Ovamo brzo, ruku mi daj“
Trže se Mjesec, bake se plaši,
sada će, misli, početi boj,
pa brzim skokom niz nebo praši,
a za njim sipa zvjezdani poj.
Skitnica unuk leti bez krila,
niz brdo tutnje tabani vrući,
a za njim viče bakica mila:
„Ne bježi, dušo, neću te tući!“
Mjececa noge junačke nose,
ne sluša bakin razgovor,
već bježi ravno do gorske kose,
tamo se sakri za zelen bor.
Kroz granje viri od straha žut
i pita:
“Bako, nosiš li prut?”
Bakica ruke predano širi,
unuka zove, toplo se smješka,
a Mjesec, lukav, oprezno viri
i pirgav nosić lagano češka.
„Zašto me nećeš da biješ, bako?
To mi je nešto sumnjivo jako.“
„Zbog tvoga srca, dobra i meka,
dok obnoć ideš nebeskim putom.
Ne boj se, nije podvala neka!
Neću te više taknuti prutom.
Slobodno odsad po nebu brodi,
svakome svijetli i kolo vodi.“
Boji se Mjesec, nestaško puni,
pa starki veli: „De se zakuni!
Kuni se bakom, Suncem i mamom
i s kraja na kraj Kumovom Slamom,
da nisi na me nimalo ljuta
i da se nećeš mašiti pruta.“
Bakica priđe za korak bliže
i desnu ruku do zvijezda diže:
„Kunem se bakom, Suncem i mamom
i s kraja na kraj Kumovom Slamom,
da nisam na te nimalo ljuta
i da se neću mašiti pruta.“
Priskoči Mjesec, bjegunac laki,
poljubi ruku čestitoj baki
i krenu s njom u srebrn dvor…
Taman se zavi zeleni bor…
…
U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku na kraju svijeta,
kad bliže priđeš — od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta…
Noseći kapu nevidljivicu
tamo sam stigo koraka laka,
našao pticu dugorepicu,
pa mi je bajku pričala svraka,
bajku o dvoru, Mjesecu, putu,
o dobroj baki i njenom prutu.
Za ovu priču, vedru i bajnu,
svraki sam paru obećo sjajnu,
obećah tvrdo, zakleh se brkom,
a ranom zorom — pobjegoh trkom.
Svraka me i sad po svijetu traži
A gdje se krijem — ti joj ne kaži
Bravo
mnogo se cita