Iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina sa literarnim radovima svoja tri učenika javila se Marica Ferhatbegović, kojom se ovom prilikom posebno zahvaljujemo. Njih trojica su osvojili najviše nagrada, kontinuirano pišu podjednako dobro pesme i priče. Deca su uzrasta šestog razreda. Danas vam predstavljamo prvi rad dvanaestogodišnjeg Muhameda Durakovića. Ostali radovi biće objavljeni u narednim danima.
Moj prvi ples
Sa velikim uzbuđenjem sam razmišljao o trodnevnoj školi u prirodi koja je trebalo da se raealizuje tih dana. Svi moji školski drugovi su bili radosni i nestrpljivi. Možda ja najviše jer sam te godine u treći razred krenuo u novu školu zbog preseljenja i sve to je posebno uticalo na mene.
Osvanuo je i taj dugo iščekivani dan. Sjeli smo u udobne autobuse gdje su počele padati prve suze zbog razdvajanja od roditelja. Po dolasku na odredište odsjeli smo u hotel gdje smo veoma gostoljubivo dočekani. Neko od osoblja mi došapnu: “Dobro se odmorite, večeras smo vam spremili iznenađenje, održaće se party veče.“ Lijepo smo se obukli te večeri, frizure sredili i krenuli ka sali. Ušli smo na velika vrata, čini mi se da su se zidovi tresli od glasne muzike. Stolovi su bili poredani u dva reda. Na jednoj strani su stajale djevojčice, sve su bile jako lijepe, a jedne je bila kao biser iz mora. Besprijekorno obučena i pažljivo birane boje su se utapale u kosu boje zlatnog klasja koja se rasula po leđima. Zapala je za oko svakom dječaku, a meni je zapela već prvi dan u novoj školi. U njenim očima sijalo je sunce duboko skriveno pred kojim se topilo moje srce. Mojoj mašti ne zna se gdje bi bio kraj da me drug ne povuče za rukav. Šapnuo mi je: “Vidi kako te posmatra Esma.“ A ja onako nesiguran odgovorih: “Ma daj, kakva Esma, ta ti nikog ne gleda.“
U pozadini je već počela tiha muzika za ples. Ali ovaj put pravilo je da dame biraju. Mnogi parovi su već izašli na podijum trudeći se da ostave najbolji utisak na publiku u kojoj sam bio i ja. Dok sam beznadežno posmatrao i zamišljao sebe na podijumu, osjetih nježnu ruku na svom ramenu. Stajala je tu pored mene. Čini mi se da sam ostao bez daha. Za trenutak sam vidio nas dvoje na livadi punoj cvijeća gdje trčimo ispod duge držeći se za ruke. A srce je udaralo ludo kao talas o stijene. Rekla mi je tiho: “Da li si za ples?“ Nisam mogao ništa reći, riječ se popriječila u grlu. Prepustio sam joj svoju ruku i moj prvi ples je otpočeo. Trudio sam se da je pratim u koracima, a istovremeno da sakrijem svoju nesigurnost. Esma je ponavljala romantične riječi iz pjesme koje su odzvanjale u mojim ušima. Razmišljao sam da li je ovo stvarnost, da je Esma, koja me do juče nije ni primjećivala, baš mene izabrala za ples.
To veče oka nisam sklopio pažljivo analizirajući svaki trenutak. Vremenom taj izlet je potisnut u zaborav, tek poneko bi ga se sjetio i kroz šalu spomenuo. Međutim, taj trenutak se duboko urezao u moje sjećanje. A moja drugarica i ne sluti da je baš ona osoba čiju kosu i oči ne mogu zaboraviti nijedan dan.
