Moja prva ljubav – Nadina Mujagić (14 godina)

Pismeni sastav na temu “Moja prva ljubav” poslala nam je Nadina Mujagić iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina. Uživajte!

Moja prva ljubav

Bio je to dan kao i svaki drugi. Laganim koracima sam hodala zamišljena. Sva ta buka oko mene nije izbacila njega iz glave. I tačno, kao da sam znala, tu negdje iza ugla krio se on. Podigla sam pogled i ugledala ga. Od silnog, ubrzanog otkucaja srca, zaslijepljena njegovom ljepotom, posrnula sam i pala. Od stida i zaprepaštenja počela sam plakati. Znala sam da izgledam djetinjasto, a to sam najmanje željela. Prišao mi je i dok je kupio knjige sa poda, pitao me da li sam dobro. Nisam mu ništa odgovorila. Stajala sam ukočena kao kip ispred njega. Čekao je još koji trenutak i otišao. Bio je miran i povučen baš kao i ja. Samo sam željela da provučem svoje ruke kroz njegovu zlatnu kosu dok je odlazio. Stalno je namještao kao da je i on bio uznemiren našim susretom.

Živjeli smo u istoj ulici. Uvijek bismo išli istim putem kući sami, ali on na jednoj, a ja na drugoj strani trotoara. To mi se sviđalo jer sam ga mogla posmatratI ispod svoje kape sa velikim krznom. Sakupljala sam hrabrost da mu priđem da idemo zajedno kući, ali nisam dovoljno hrabra to da uradim. On se ponašao kao da ništa ne primjećuje. I tako iz dana u dan moji snovi su se vrtjeli u začaranom krugu. Napisala sam mnogo pjesama o njemu. Htjela sam mu ih dati i jednog dana sam se usudila, sakupila sam hrabrost i pružila mu papir u ruke. Desilo se to poslije škole.

Na putu ka kući kao po običaju bili smo na suprotnoj strani, ali taj dan sam išla njegovom stranom. Bilo mi je vrijeme to učiniti. Prišla sam mu, uzela njegovu ruku i stavila pjesmu napisanu za njega na dlan. Iznenađeno je gledao, a ja sam samo produžila. Taj osjećaj je bio nezaboravan. Nisam znala da li sam to uopšte bila ja. Sutradan mi je u školi prišao i rekao čarobne riječi: „Hoću da budemo prijatelji. Činiš mi se veoma divnom osobom.“ Nakon toga mi je prišao i zagrlio me. Moje tijelo je u dubini podrhtavalo i plašila sam se da to ne primijeti. Razmišljala sam dugo je li sve ovo samo san. Nisam mogla ni pričati, a ni šutjeti. Potrčala sam za njim, zahvalila mu se i ispunila svoju želju provlačeći svoje ruke kroz njegovu zlatnu kosu. Samo se nasmijao i opet me zagrlio. Primijetila sam da nemam razloga više da se plašim. Otkrila sam samu sebe i spoznala tko sam zapravo ja.

Moja najveća želja je da postanemo nešto više od prijatelja. Ljubav prema njemu je sve veća kako vrijeme teče. Želim da zna da ne mora da se bori za moju ljubav, već da me samo sakrije u svoj zagrljaj i voli.