Pričom “Najljepša mama – moja mama” Muhamed Duraković iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina osvojio je 2. mesto na našem konkursu pod nazivom „Podeli dar“. Literarni konkurs „Podeli dar“ je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio drugo mesto u kategoriji starijih osnovaca. Čestitke Muhamedu i njegovom mentoru.
Najljepša mama – moja mama
Nizali su se dani jedan za drugim. U svakom novom danu sam bio sve nestrpljiviji. Mama se trebala vratiti iz bolnice, sa hemoterapije, sa nalazom koji će pokazati je li izliječena. Za nas u kući je to bilo važno mada mama nije nikad dala reći da je bolesna. Ponosno bi rekla: “Nije ovo ni prva ni posljednja barikada u mom životu, samo strpljenja i nade i sve se prevaziđe u životu.“ Poslije te rečenice samo bih ja prmijetio sjaj u njenim očima. Iako je njena divna smeđa kosa, koju sam rado češljao, već odavno opala, to njoj uopšte nije smetalo, ili se bar samo trudila da tako izgleda.
Svakim danom bi me, po povratku iz škole, na vratima dočekala. Zajedno bismo ručali, a ona bi me usput ispitivala kako mi je bilo u školi. Poslije ručka, svaki put, ali baš svaki put, bi rekla: “Hajde sada, sine, malo sjedi mami u krilo da majka pomiluje svoga sina.“ A ja bih veselo potrčao iako sam odavno prerastao majčino krilo. Ona bi me nježno milovala svojim krhkim prstima. Niz blijedo lice bi se otkinula krupna suza koja bi padala u moju kosu, a ja bih se pravio da nisam osjetio njenu vlažnost. Odvažno bih rekao: “Mama, kako ti divno stoji ta marama, baš se njena boja uklapa sa tvojim očima.“ Tad bih izmamio osmijeh koji je meni ulijevao nadu da će se moja mama izboriti sa opakom bolešću.
Tako jednom, dok sam joj sjedio u krilu, sjetio sam se da sutradan imam priredbu u školi na kojoj imam zadatak recitovanje pjesme. Kao iz topa sam rekao mami: “Mama, molim te, sutra dođi u školu. Imamo specijalnu priredbu na kojoj ja učestvujem. Skoro sve majke će doći od mojih drugara, imam veliku želju da i ti dođeš.“ Bilo mi je jasno da mi mama neće uskratiti želju jer moja želja za nju je bila zapovijest.
Sutradan obukao sam svečano odijelo, izvježbao pjesmicu za nastup želeći da moja mama bude ponosna. Kada je počeo nastup, bilo je onako kako sam i želio. Kada sam izašao na pozornicu, u početku od velikog broja gostiju, od kojih je bila većina majki mojih drugara, nisam primijetio svoju mamu. Počeo sam sa recitacijom koja je bila puna snažnih emocija i ljubavi. Kad sam počeo recitovati: “Gdje se ptica na velikom putu izgubila od svog jata,“ baš tada krenule su moje krupne suze. Ali ne zbog priče, već zbog moje mame koju sam ugledao u ćošku ogromne sale. Ne znam kako sam do kraja se izborio sa tekstom. Znao sam da se mama stidjela ostalih koji su je poznavali, nije željela ničije sažaljenje. U javnosti se pojavljivala isključivo kada je morala.
Gosti su mi neizmjerno aplaudirali misleći da su suze izliv mojih emocija. Tek im je bilo jasno o čemu se radi, kada sam završio sa recitacijom. Sa suzama u očima i čini mi se koracima od dva metra, progurao sam se kroz masu ljudi i došao do svoje mame. Pao sam joj u zagrljaj i zagnjurio svoje plačne oči u njena prsa. Drhtavim glasom sam rekao: “Mama, tebi nije tu mjestu, tebi je mjesto u prvom redu. Ne smiješ da se stidiš, svojom željom ćemo zajdeno stići do tvog cilja. Svejedno što nosiš maramu, ti si njaljepša mama na svijetu.“ Tek tada sam dobio pravi aplauz od kojeg su odjekivali zidovi sale.
Sljedeće godine za dan škole, moja mama je sjedjela u prvom redu sa prekranom smeđom kosom do ramena.
Muhamed Duraković, VII razred
Prva osnovna škola Živinice
