Dragi drugari, zovem se Jovana i učenica sam 8. razreda OŠ „Stojan Novaković“ u Blacu. Volim da pišem pismene sastave na najrazličitije teme, a najviše volim da maštam. Evo jedne teme koja me je posebno inspirisala, reč je o mladosti.
O sretna mladost koja proći neće
Pozan jesenji dan, sedim u hladu orahovih grana. Hladan vetar mi prepliće svoje prste kroz kosu. Trava je još vlažnjikava. Mene malo prožima hladnoća, ali mi to ne smeta. Pratim sve pažlјivo: svaki listić koji se tiho spusti na tlo, zrake Sunca što se gube pod horizontom, i laste koje žurno napuštaju svoj zavičaj. Osećam miris grožđa kako se širi dvorištem. Nekoga bi možda deprimirali ovi melanholični tonovi jeseni, ali je po meni ona pitoma i blaga, uprkos njenom izgledu. Kroz misli mi proleću nostalgična sećanja na rano detinjstvo. Koliko je samo bezbrižnih dana koji se nikada neće ponovo vratiti.
Sećam se svakog trenutka sreće koji mi je donosio taj period. Upoznavanje prvih prijatelјa i prvo sedanje u školske klupe. Osećaj treme i stida pomešani sa radošću i uzbuđenjem. Nisam ni sanjala kakvi su se sve izazovi tiskali među tim redovima. Sećam se prvog putovanja na obalama Jadranskog mora. Leto, vreo pesak, cvrkut galebova, beskrajno plavetnilo, miris soli… Tada sam prvi put učila da plivam. U sećanja mi dolazi mala devojčica tamne kose, sjajnih kestenjastih očiju i rumenih obraza koja nepresteno plјuskara po vodi, osećajući se toliko maleno pred tolikom silinom vode. Sećam se vikenda na Zlatiboru, skijanja po snegu koji svetluca zbog prelamanja sunčevih zraka, moje crveno izgorelo lice jer sam zaboravila kremu i neverovatnih spustova niz padinu.
Iznenada me prenu šuštanje lišća, i opazih da se spustila noć. Bešumno i mirno, opkolila je dvorište. To tamnilo odjednom poremeti jedna zvezda, koja stidlјivo zasja. To me je podsetilo na priod kada sam se užasno bojala mraka, kao da se u njemu skriva utvara, koja samo čeka da me zgrabi i povuče za sobom. Nјu bi oteralo pomalјanje Sunca, i ona bi pobegla tamo gde putuje noć, čak na drugi kraj sveta da plaši neku drugu decu. Ali kada mi majka uputi nežan, topao pogled, onda i moj strah nestane poput magije. Sada shvatam kako je to u stvari strah od nepozantog, fantomskog, kada ne znam šta me očekuje jer ga nisam iskusila. Zato je noć tako strahopoštovan vladar.
Sećam se šetnji među zidinama Budve koju zaplјuskuju talasi i glasnog žamora na ulicama. Dobro je sačuvan duh starog grada, i svako može ispod tih debelih bedema da vidi svedoke tih burnih dana. U tihom kutku među uspomenama, čuvam sliku jednog prolećnog. Suton. Purpurno nebo, a ja trčim oblivena srećom koliko me noge nose, nalet adrenalina, kao da sam imala neispunjenu čežnju za slobodom. Na glavi mi je maleni venčić od maslačaka i belih rada. U vazduhu se oseća miris zumbula i lala. Gazim bosonoga po zelenim vlasima trave među kojima se šunja nestašni vetrić. Čuje se lepet krila ptičica koje krstare nebom, a ja se osećam kao da i ja letim sa njima, grabim od života i slobode koliko je to moguće.
Ponovo se vraćam u stvarnost i ustajem da odagnam pesimističnu pomisao da su moji mladalački dani prošli, nestali zauvek, i da se nikada više neće vratiti, ali shvatam kako oni zapravo nikad nisu ni otišli. Dok god ja imam živosti, snage, lepih uspomena, volјe i vedrine ona me neće napustiti, pa makar ja bila i seda starica. Moje će oči uvek sijati vragolastim kestenjastim sjajem. Dokle kod taj osećaj nosimo u sebi mi smo mladi iznutra.
I ko što glasi izreka neka
Dete je čovek u odelu čoveka.