Početna Porodica Deca za decu Odraz u ogledalu – Ahmed Halilbašić (7. razred)

Odraz u ogledalu – Ahmed Halilbašić (7. razred)

290
0
PODELI

Pričom “Odraz u ogledalu” Ahmed Halilbašić učenik  7. razreda Prve osnovne škole Živinice osvojio je 1. mesto na našem konkursu pod nazivom „Probudimo uspavane reči“. Ovaj rad je osvojio 1. mesto u kategoriji starijih osnovaca. Čestitke Ahmedu!

Odraz u ogledalu

„Eee, kakav je to insan bio u svoj vakat“, počinje priču moja pranena. Sav sam se pretvorio u uho čekajući da ta draga starica nastavi priču o mom pradjedu. Donijela mi je i jednu staru njegovu sliku i nastavila priču.

„Nadaleko nije bilo takvog delije. Stasit i sa onim crnim brkovima sa prodornim pogledom tih garavih očiju, kad te pogleda, ko da te munja ošine, mogao je u deset sela birati sebi nevjestu. Iz domaćinske kuće, gdje se uvijek znao red i svega u izobilju bilo, očekivali su njegovi da se orode sa famelijom nalik njima. Zato su se protivili kad smo se ja i on zagledali. Hajali smo jedno drugo pa smo se kradom vjenčali kod kadije. Bog daje nafaku, a ne ljudi, pa smo on i ja sa svojih deset prstiju stekli veliko imanje i ugled.

Izrodili smo djecu i izveli ih na selamet. Bio je moj Ahmed cijenjen i jedan od rijetkih koji je znao čitati i pisati pa su ga vazda birali za odbornika u selu. Imao je on neke svoje ćitabe i nekada nešto zapisivao na hartiju. Kad god koga kaka nevolja zadesi, dolazili su da se posavjetuju s njim. Većinom je bio smiren, ali ga je nepravda plaho ljutila, pa je nekada znao šutiti danima. Tad bi znao sjesti na drvene basamke, izvaditi ćibuk sa duhanom i odsutno gledati nekud u daljine. Možeš pomisliti da je bi ters insan, ali nije. Bio je plaho naravan i saburli. Znao ti je on tako često stati pred špiglo i gledati se u njemu dugo. Onda bi klimnuo glavom, prozborio nešto tiho, ko da besjedi sa nekim i izašao napolje. Uzjaho bi svog dorata i kasom odjaho. Sa akšamom bi se vrnuo kući i sjeo za sofru  ne prozborivši ništa. Nekad je znao skloniti storu sa pendžera i spram mjesečine zapisivati nešto.

Prodevero je on svašta na ovom dunjaluku i teškog rada i sikirancije pa baš kad je trebao biti rahat i igrati se sa prvim unučićima, neka nevidljiva muka mu se natovari na leđa i poče kopniti. Nagovarali smo ga da posjeti hećima, ali nikad nije šćio. Dan po dan vidila sam da ga je pomalo nestajalo i to me je mučilo. Borio se i sa samim sobom da ne pane na postelju i nekom na teret. Onda je jednog dana, teškom mukom, izveo svog dorata i onako bez sedla uzjahao ga i krenuo polako. Prije nego što je krenuo, rekao mi je da pazim na ognjište i na obraz i čast naše djece. Još mi reče da im kažem da žive tako da svakog dana mogu rahat i bez srama stati pred špiglu i u oči pogledati čovjeka u njemu. To su mu bile zadnje riječi jer moj Ahmed i na onaj svijet otišao ponosno, baš onako kako je i živio.

Napustio je ovaj dunjaluk na onom brežuljku, sjedeći i otvorenih očiju prema našoj kući.“ Završi starica svoju priču i krišom krajem svoje marame obrisa oči. Tu noć, ni sada nisam sigurn, da li sam bio budan ili sam sanjao, ali znam da sam čuo rzanje i propinjanje konja na brežuljku iznad kuće. Pod mjesečinim sam na njemu vidio mog pradjeda Ahmeda. Izvadio je nešto iz samara njegovog dorata i bacio na zemlju. Učinilo mi se tada kao neke knjige ili nešto slično.

Sutradan sam sa ocem čistio tavan kuće moje pranene. U jednom ćošku nađoh staru seharu. Otvorih je i ugledah neke stare knjige i sveske. Puhnuh prašinu sa njih i primjetih na njima ime mog pradjeda, mog imenjaka. Među gomilom knjiga bio je i njegov dnevnik. Nestrpljivo počeh listati i letimično čitati nerazumijevajući neke napisane riječi. U trenu shvatih koje bogatstvo držim u rukama i koji je moj zadatak. Obrisat ću prašinu sa njih i oživjeti riječi, običaje i tradiciju.

Prolazeći uskim hodnikom s knjigama u rukamama, zastah kraj ogledala. Ponosno sam, ne obarajući pogled, pravo u oči gledao čovjeka u njima. Da li mi se učinilo ili su se sunčevi zraci poigrali sa mojim odrazom ili… U tom trenutku sam nazirao da mi je čovjek iz ogledala svojim sjajem u očima govorio nešto. I kao da me i njegova ruka miluje po kosi. I…

Duboko u sebi sam znao da se moj pradjed zakračao u meni, kako bi to on rekao svojim neobičnim uspavanim riječima, koje ja ne mogu i ne želim nikad zaboraviti.

Ahmed Halilbašić, VII razred
Prva osnovna škola Živinice

 
loading...
loading...

OSTAVITE ODGOVOR