Evo još jednog rada iz Prve osnovne škole Živinice, Bosna i Hercegovina koji nam je poslala Marica Ferhatbegović. U pitanju je kratka priča pod nazivom „Ogledalo“ Ahmeda Halilbašića, a njegove ostale radove ćemo objaviti u narednim danima.
Ogledalo
Najmrži zvuk se zaori mojom sobom i cijelom kućom. Zvono alarma je najavilo da je vrijeme ustajanju i spremanju za školu. Skočio sam iz kreveta i poput Mister Bina sam se brzo počeo spremati. Prije izlaska zastadoh kraj velikog ogledala u dnu hodnika da provjerim jesu li svi dijelovi odjeće na svom mjestu. Učinilo mi se da mi se ogledalo nasmiješi sijajući nekom čudnom svjetlošću.
Žureći sam stigao u školsko dvorište gdje me ispred ulaznih vrata dočekalo desetak pasa lutalica koji su poredani u red čudno lajali i zavijali mahajući svojim repovima na kojima su bile svezane raznobojne mašnice. Inače naš gradić je najviše i bio poznat, ne po piscima, nego baš psima lutalicama kojih je bilo više po trotoarima nego ljudi. Ispred njih je na dvije šape stajao veliki smeđi Rex koji je sa prve dvije šape poput dirigenta upravljao njihovim lajanjem: „Av, av, aaaav, aauuuu,“ čulo se. Gledao sam kao u transu u njih kad mi se Rex okrenuo i reče: „Šta si bleno u nas, vidiš da imamo pripremu za nastup“! Protrčao sam kraj njih i došao do vrata učionice na kojima je pisalo „STROGO ZABRANJENO KUCANJE.“
Ušao sam i sjeo na svoje mjesto. Na umivaoniku u uglu učionice jedan moj drug je prao zube jer nije stigao kod kuće. Poslije šminkanja i nekoliko selfija nastavnica reče da otvorimo knjige i napisa naslov lekcije na tabli „Kako najlakše prepisati“! Sageo sam se i vidjeh da u klupi ispred mene sjedi moja drugarica koja češlja svog malog pekinezera dok on šapama drži ogledalo. Nastavnica ugleda moj začuđeni pogled i objasni da su se psi lutalice izborili za svoje pravo na obrazovanje i da su krenuli u školu. Zamolila nas je da im pomažemo oko slova i izgovora koliko možemo.Vidjevši da ih gledam kudravi pekinezer mi posla poljubac svojom malom šapom. Ljuljajući se na stolici počeo sam slagati slova u knjigu, a stolica ispod mene reče: „Smiri više te crve, prestani se ljuljati, zglobovi me bole“!
Drugovi iza mene su igrali igrice na telefonu. Odjednom u učionicu uđe direktor u kućnom ogrtacu i papučama sa ostacima pjene za brijanje po licu. Donio je velike diplome da dodijeli nagrađenim učenicima. Diplome su bile iz sljedećih disciplina: hvatanje magle sa časova, najbolje laži i opravdanja, najbolji prepisivači i najbolji imitator nastavnika. Uslijedio je gromoglasan aplauz za nagrađene učenike, a direktor ode bos zaboravljajući papuče. Nastavnica je nastavila čas. Počela je ispitivati zadnju lekciju-kako najbolje slagati nastavniku. Odlične ocjene su same uskakale u dnevnik od dobrog laganja. Prozvan je drug do mene da odgovara. Samo što je rekao opravdanje da nije mogao učiti jer mu je umro djed, na vratima se pojavi njegov djed noseći mu pribor za likovno koji je zaboravio kod kuće.
Čuvši šta mu je unuk rekao, djed kobojagi zviznu mu ćušku po glavi i reče mu: „Što uvijek mene prozoveš, imaš ti i drugog djeda“?! Nastavnica učenika posla na mjesto rekavši mu da je malo falilo da dobije peticu, a djed ode svojim putem. U tom momentu uđe dežurni učenik koji nam pročita obavještenje: „Mole se svi učenici i zaposlenici škole da svojim ponašanjem ne uznemiravaju pse i mačke koji godinama žive u školskom dvorištu jer su oni sad ravnopravni članovi našeg malog kolektiva.“
Poslije čitanja obavještenja u učionicu uđe dežurni učenik koji je lupajući kašikom u metalnu kantu najavio kraj časa. Svi pojuriše vani, a ja sam iz svoje klupe kao omađijan gledao za njima čudeći se svemu.
Osjetih da me neko vuče za rukav i vidjeh svog brata koji mi reče : „Šta si se ukipio pred tim ogledalom, požuri zakasnićemo“! Trgoh se i vidjeh da još stojim pred ogledalom koje mi vragolasto namignu.
Krenuh za bratom misleći o svemu što sam upravo doživio. Lijepo je maštati i željeti promjene, ali treba dobro paziti šta želimo jer bi se želje mogle i ostvariti.
