Početna Škola Sastavi - teme Pismeni sastav za osnovnu školu “Jesen u mom gradu”

Pismeni sastav za osnovnu školu “Jesen u mom gradu”

37857
0
jesen
foto: pixabay.com

Primer pismenog sastava na temu „Jesen u mom gradu“ za učenike 5, 6 i 7. razreda osnovne škole. Ova tema objavljena je u časopisu za dečje umetničko stvaralaštvo „Dečje iskre“ 1982. godine.

Jesen u mom gradu

U rascvetavanju jednog jesenjeg svanuća, ustreptalo je lišće prelivajući svojom bakarno–žutom bojom još sanjivo drveće. Negde u daljini lagano se pojavljivalo sunce. Za trenutak je grad okupalo šarenim spektrom duginih boja. Tada sunca nestade. Zarobiše ga teški olovni oblaci spremni da svakog trenutka zaplaču. Ali sunce je još uvek tu, još uvek se bori sa tamnim oblacima i tu i tamo se probija po koji zrak. Čitav grad je obavijen nekakvom lakom izmaglicom koja se postepeno povlači kako osvaja dan.

Kroz tmurno jesenje jutro stidljivo izranja po koji osvetljeni prozor bacajući svoju bledu svetlost na krovove okićene srebrom prve slane. Ulicama počinju da se probijaju žuti farovi automobila. Pod njihovim gumama pljuskaju barice od noćašnje kiše. U velikom drvoredu čuje se vetar dok prolazi kroz grane kidajući sazrelo zlatno lišće koje pada na mokar asfalt i sada umrljano i tužno nestaje pod nogama prolaznika.

Šetam ulicama. U čitavom spletu boja i mirisa, oseća se dah jeseni. Prolaze veliki traktori natovareni žutim klipovima. Jedna žena nosi prepunu korpu crvenih jabuka. U dvorištu preko puta blistaju oprani kišom crni grozdovi. Krupne latice crvenih ruža tužno savijaju umorne glave. Vrapci uporno preleću sa grane na granu tražeći hranu. Nekoliko senica uplašeno prhnuše pred zamagljenim oknima prozora koje neko bučno otvori. Nove kapi kiše polako se spuštaju na asfalt  praveći po njemu mokre mrlje.

U parku se čuju neki novi zvuci – zvuci jeseni. Staze su sada mirne. Ne jure njima deca, ne šetaju ljudi. Mokro žuto-crveno lišće mekano šušti pod mojim nogama. Saginjem se i uzimam jedan list. On je završio svoj život, jer je jesen stigla. Poneću ga u svoj svet, gde neće biti jeseni, gde će moći uvek da živi slušajući ptice, gledajući sunce.

Na grane sleću laste. Spremaju se za dalek put. Na svojim krilima kao da odnose iz moje duše nešto beskrajno lepo, nešto drago. Ja ne znam šta je to. Osećam jedino želju da napišem neku tužnu priču… Možda nekoj mladoj lasti koju će izdati nejaka krila negde na pola puta, ili o onom zlatnom listu što se udavio u kaljuzi druma.

Jelena Živanović, V razred OŠ “Stanislav Sremčević”, Kragujevac

Kako dolazi jesen – Momčilo Tešić

Još u septembru,
dok se nebo neizbežno plavi,
jesen svoj dolazak najavi:
razbaca u noćne sate
prve plakate:
suvo lišće sa jablana
i topolovih grana.
Pokloni voću boje vesele,
mirise zrele:
držeći neumorno
u rukama kičice,
jabuke oboji rumeno,
a grožđe plavo,
dok deca to mašu pticama
koje se nekud sele.
Zatim se na nebo vine:
dovuče oblake galije
pune vode,
otvori na njima sve slavine
i celu zemlju zalije.

OSTAVITE ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here