Početna Porodica Deca za decu Pismo malom princu – Petar Lučić – (srednja škola)

Pismo malom princu – Petar Lučić – (srednja škola)

323
0
PODELI
Petar Lučić

Pismenim sastavom pod nazivom “Pismo malom princu” Petar Lučić učenik 3. Gimnazije u Živinicama osvojio je 1. mesto na našem konkursu pod nazivom “Podeli dar”. Literarni konkurs “Podeli dar” je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 1. mesto u kategoriji srednjoškolaca. Čestitke Petru.

Pismo malom princu

Dragi mali prinče,

Već odavno sam ti dodijelio titulu najvećeg filozofa i znam da si ti prilikom posjete Zemlji, na svoj svemogući i neobjašnjivi način, spustio dječaka bez ruku u moju sobu prepunu igračaka, markirane odjeće i obijesti. Znam da si mi htio pomoći i da si to učinio u dogovoru sa Savjesti. Ništa nisi tražio zauzvrat sem da ga saslušam i nacrtam  njegov osmijeh i sjajne oči. Bio sam ljut jer si prekinuo moju najnoviju igricu na tek kupljenom iPhone 10. Samo je tebi mogla pasti na pamet ta „veličanstvena misija“.

Ipak, dječak je stajao preda mnom i sažalio sam se što nema ruke, a bilo bi me i stid otjerati ga. I ,evo, ovo pismo upućeno tebi, prinče, kopiram i šaljem ljudima cijelog  svijeta da pročitaju divnu priču o dječaku koji je u nekim knjigama zaveden pod šifrom invalida. Jedva je i dočekao da počne pričati jer svako dijete voli uzajamni dodir riječi:

“Roditelji često podlegnu turobnosti ovog svijeta i mi to osjetimo, na sreću ja sam jedan od rijetkih koji to ne osjeti. Prijeki pogledi i galama rijetki su, a i onda kada se pojave, rezultati su nekada mojih nerazumnih postupaka. Često pričam s ocem i mislim da je to važno. Ne treba on biti neko kome ćemo svoje sulude probleme slagati na leđa. Pričamo o životnim stvarima, tu je hiljadu mojih pitanja i pokoji njegov odgovor. Mi i u tome uživamo. U školu idem, učim i nije mi teško. Bez obzira jesam li proglašen štreberom, čudakom ili vođom društva, bitnije mi je da ne mislim da su drugi gluplji od mene, da su dosadni i bezvrijedni. Vrijeme štedim tako da svima vjerujem. Zamisli da ljudi vjeruju bezuvjetno jedni drugima! Samo zamisli za početak!

Imam brata i uživam s njim, od olovki napravimo igrače, uzmemo lopticu za stoni tenis i igramo fudbal, nekada rukomet, zavisi koje svjetsko prvenstvo je tada u toku. Te se utakmice odvijaju uz glasne povike „ha-hu“ i to je postao novi naziv igre. Nekad se i posvađamo, ali samo malo, bratski. To je svijet u kojem odrastam. Svijet u kojem vjerujemo jedni drugima, u kojem nema predrasuda i u kojem uživamo u običnim stvarima.“

Nakratko prekide svoju priču, skoči nekoliko puta s kreveta razdragano i dobaci šeretski:

“I šta kažeš, dobro skačem?!  Dodaj mi čokolade da malo zasladimo ovo kiselo filozofiranje.“

Legli smo na pod naslonjenih nogu uspravno na ormar i smijali se. Nastavio je:

“Drugačije sam prije živio, ali ipak mislim da se nije puno toga promijenilo. Nekada se desi da žalim za starim načinom života, ali većinu stvari obavljam kao i prije. Sada nemam ruke, život mi nije isti, ali svako nađe način. Lagano solim hranu prislonivši solnicu uz rame. Jedem na sličan način, a put do škole mi je malo teži. Moj život se nije puno promijenio, promijenio se način na koji ga živim. Sa bratom se i daje igram i uživam.“

Onda je naglo nestao. Još neko vrijeme odzvanjale su njegove riječi sobom i mojim mislima. Riječi dječaka kojeg si ti, prinče, poslao. Njegovo djetinjstvo je ostavilo najljepše razglednice baš u mojoj sobi. Da me opomene. Da mi nacrta smjernice sretnog života.

Napravio si predstavu s glavnom ulogom za mene da shvatim da nisam poput baobaba važan.  Shvatio sam: Kako odrastem, tako ću i živjeti. Od danas sam ja noćobdija, ali na Zemlji sa preko sedam milijardi stanovnika i paliću fenjer neprekidno svaku minutu da se ono ljudsko u čovjeku ne ugasi zauvijek.

Hvala ti za sve, moj prijatelju!

Tvoj Petar

Petar Lučić, III razred
Gimnazija Živinice

 
loading...
loading...

OSTAVITE ODGOVOR