Pričom “Prezentacija antifašista” Nejra Kadrić učenica 3. razreda Medicinske škole iz Živinica, Bosna i Hercegovina osvojila je 1. mesto na našem konkursu pod nazivom „Podeli dar“. Literarni konkurs „Podeli dar“ je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 1. mesto u kategoriji srednjoškolaca. Čestitke Nejri.
Prezentacija antifašista
Dugo sam već sjedila čitajući članak o genocidu fašizma. Informacije su mi bile potrebne jer za nekoliko dana imam prezentaciju. Nerado sam to preuzela na svoju odgovornost. Više sam se voljela truditi oko pjesničkih konkursa, pisati o miroljublju i bijeloj golubici. Slijetala je na moj prozor svako jutro i bila je dragocijenija od drugih jer je imala perje mira i ljubavi i uz nju sam se osjećala sigurnijom. Nekako, ta golubica bila je moj simbol antifašizma. Ipak, pišući o fašizmu, suza olakšanja bi se katkad otrgla. Imala sam misiju, misiju o kojoj sam maštala i u svojim pjesmama: Širiti Ljubav. Ne zamjerite mi što riječ ljubav pišem velikim slovom, to nije neznanje već poštovanje. Ljubav prema svakome, ljubav prema drugačijim, prema svima. I da riječ fašizam bude uvrštena samo u rječnicima starih i zaboravljenih riječi.
Na lijevom uglu stola, kao i na lijevoj strani mojih prsa, bila je uramljenja slika. Fatima i ja u parku, na klupici kraj lunaparka. U prošlo ljeto i divno julsko popodne vratiše me sjećanja:
“Za uspomenu,“ rekoh i pritisnuh tipku na fotoaparatu. Zažmirih. Čula sam pomijeranje kazaljki na satu. Tišina. Zapuha lagani lahor.
“O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi, to ne zna niko, samo ti..
…i dodaj svetu malo boje, čudo moje,“ slušala sam Fatimin glas. Divila sam se njenoj snazi, bila je Romkinja čiji su roditelji zbog toga što nisu imali stalni posao sa svojom porodicom otišli u Njemačku na azil. U Njemačku odakle su njeni preci u toku Drugog svjetskog rata protjerani ili pogubljeni. Još uvijek im je u nosnicama lebdio miris krematorijuma.
“Idemo jedan krug, Nejrić! Ne brini, imam ja novac.“
Otišla je do kase.
“Dva za ringišpil, molim.“
Sjele smo i ringišpil krenu. Ona je vrištala, a mene je obuzela neka čudna emocija, neznana. Poče se ringišpil vrtjeti brže i osjetih da mi se muti u glavi i neke lelujave slike iskrsnuše. Ni danas ne znam jesu li bile stvarne.
Začuh šuštanje papira. Umjesto lahora počele su letjeti razglednice. Jednu uzeh nehotice. Na njoj je bila izvezena priča:
U kotlini čovječanstva vidjeli su se ljudi koji žure ili šetaju ulicom dok im sunce miluje lica i po njima posipa sreću. Na granicama su ponosno stojali vojnici na čijim se grudima zlatila značka s natpisom: Antifašisti.
Napravili smo jedan okret i iz ruku mi iskliznu razglednica.
Kao da je iz njedara izašla sljedeća. Na njoj se vidio lik pomalo rasijanog naučnika. Tekst ispod slike je glasio: „Ovaj čovjek, koji ne želi da mu se otkrije ime, je pronašao lijek protiv fašizma. Sad, baš ovog trenutka, zastanite i oslušnite. Čujete li ijedan rafal ili projektil da paraju nebo?
Razglednice bivaju prepuštene vjetru da ih tetura od Istoka ka Zapadu.
Poruke sa njih glasile su: „Granate mržnje ne prepoznaju ime, pjesmu, one padnu i ubiju. Sve. Ubijali su različite. Ubijali su zvijezde na nebu.“
Prenu me Fatijev glas: “Hajdemo, naoblačilo se.“ Na putu do kuće pjevale smo Đelem, đelem.
Romor kiše me vrati u sadašnjost. Smišljala sam ideju za prezentaciju. Željela sam da bude drugačija jer će je to činiti posebnom.
Zamoliću drugove da mi pomognu, svi.
Petak je, svi se užurbano krećemo da prezentacija protekne dobro. Zamračili smo prostoriju i na projektoru pustili dokumentarni film o ubijanju i razaranju nekoliko minuta dok su članovi ritmičke sekcije svojim performansom oslikavali atmosferu. Ovo je surovo, ali lekcije života se skupo plaćaju i znala sam da će nam ovo koristiti da nađemo pravi put. Poslije toga smo razmakli tamne, teške zastore i učenici recitatorske sekcije izrecitovali su Fatiminu pjesmu koja je imala antifašističku poentu. Takođe, odali smo počast svima nima koji su sada pedalj iznad nas dok su im košulje krasile značke sa zlatnim zvijezdama. Posljednji ples je bio uz pjesmu Hava Nagila koja slavi sreću. Konfete su padale po našoj kosi dok se prostorijom razlijegao neobuzdan smijeh. Učenici su imali šta da uporede, imali su šta da nauče. I odaberu. Znala sam je je Fatima tu negdje iako je nisam vidjela.
Niko još od mojih drugova nije prepoznao da se iza lika rasijanog naučnika krije moje lice i da moje srce kuca za dobrobit čitavog čovječanstva čak i u tankoj liniji razglednice.
Nejra Kadrić, III razred
Medicinska škola Živinice
