Anabella Tea Đogić je rođena 10.5.2004. godine u Bihaću. Učenica je završnog razreda JU OŠ „Fadil Bilal“ Šumatac, opština Velika Kladuša, Bosna i Hercegovina. Anabella je svojom pesmom „Prve pahulje i nas dvoje“ osvojila 2. mesto na dečjem literarnom konkursu „Moja savršena zima“. Uživajte u njenim stihovima.
Prve pahulje i nas dvoje
Ledeni snijeg je pokrio okruženje
i nekoć široke, zelene livade,
a po malom brežuljku se vučica penje.
Dlake bijele kao i snijeg koji pade.
Ali imala je pratnju, nije bila sama –
uz nju je poskakivao hitro jedan vuk.
Dlaka mu crna, baš kao noću tama,
a rep mu savijen u elegantan luk.
„Ja sam bijela kao snijeg, druže.
a čuo si da priče kruže
kako se snijeg topi.“
Vučica šašavu rečenicu sklopi:
„I to me mnogo brine,
zašto da jedna vučica kao ja pogine!?“
„Nemoj blesava biti!
Kako će se vuk istopiti?“
Njen drug je ukrivio glavu u stranu
i posmatrao vučicu kao gladan pas hranu.
Pogled u njenim očima je bio tužan,
a odgovor pun sjete i jako ružan:
„Ako se topi sve ono što je bijelo,
onda će nestati ovo moje jadno tijelo!“
Uz leđa joj se penje strah:
„Zar ću i ja postati prah?“
Lanu crni vuk:
„Ovo ti je sigurno prva zima,
a vidim da ti se u glavi nešto klima!
Kakve veze imaju snijeg i krzno tvoje
samo zato što su bijele boje?“
Ali onda poče vjetar hladan da puše,
i natjera vukove priču da priguše.
Sve dok ih ne prekinuše pahulje bijele,
koje su im na leđa sjele.
Crnom vuku su grickale uši gadno,
pa poče sa šape na šapu da skakuće:
„Ne znam za tebe, al’ meni je hladno!
Dok u jazbini ponekad zna biti i vruće.“
I on tako nastavi da šapuće,
sve dok ga hladnoća nadjačala nije,
i pojurio je u šumu, da se sakrije.
Na kraju je vučica ostala sama
i zbunjena sa ovim bijelim bojama.
Jedna misao neće prestati –
to da joj proljeće ne prija:
„Snijeg će uskoro nestati,
a sa njim ću i ja …“
Anabella Tea Đogić
