Đorđe Kovačević učenik JU SŠC “Vasilije Ostroški”, iz Sokolca, pohvaljen je za rad pod nazivom “Svijet je okrugao, a ne kockast” na konkursu koji je raspisao sajt Moje Dete pod imenom “Svet je okrugao, a ne kockast”. Ovaj rad je pohvaljen u kategoriji srednjoškolaca. Čestitke Đorđu!
Svijet je okrugao, a ne kockast
Odavno više ništa nije isto… Znam, i dalje se Sunce, ta mistična kugla života rađa na istoku i obasipa nas najljepšim zracima svjetlosti. I dalje rijeke teku usnulom moru, pazeći da ne probude sanjive obale i tihe virove koji izgledaju tako čarobno, kao da je svijet naprosto jedna velika bajka. I dalje postoje leptiri šarenih krila, ali za njih niko ne mari. Sve ove ljepote našeg svijeta zamijenila je zla kraljica koja je zagospodarila čovječanstvom. Ime joj je tehnologija…
Kao i u svakoj bajci, i kod nas je došlo neko zlo. To zlo, naizgled bezopasno, prijeti da uništi čitavo čovječanstvo. Ne, to nisu samo bezopasne naprave, to je mnogo gore. Svi ti telefoni, kompjuteri i raznorazne sprave su nam pomutile razum i bacile nas u teške okove svojih ekrana, aplikacija i poruka. Skoro da smo zaboravili da smo uopšte živi. Tužno, ali istinito, čovjek je postao životinja svezana na lancu tehnologije…
Gubimo se. Sve se čini istim, ali nije. I priroda tuguje za nama, nebo plače zbog nas. Ljudi polako gube ono što ih čini ljudima. Još malo, od nas će ostati samo prazne ljušture, nijeme i puste, bez duše i emocija. Emocije su za nas nešto izmišljeno, nemoguće i potpuno van svake naše percepcije; svakako su ljepši osmijesi na telefonima. Danas nije bitno da li voliš književnost i šta čitaš, bitno je da imaš dobar telefon, jer on vrijedi kao sve knjige ovog svijeta.
Djeca su odavno zaboravila da se smiju. Nekada najslađi i najljepši zvuk vesele dječije graje, utihnuo je i izblijedio pod zvukom video igrica. Lopta, nekadašnje najjače oružje djece, totalno se deformisala i pretvorila u kocku. Sve što je opipljivo sada je daleko od nas, a mi ni nismo svjesni da samo radimo protiv sebe. Siječemo krila ptici naše budućnosti, mučimo je i ne damo joj da poleti. Ljudi gube komunikaciju, porodice se raspadaju.
A zašto?
Zato što više nema toplih riječi, onog mirisa starih knjiga i ljepote življenja. Zalasci sunca, let leptira i žubor vode, sve nam je to nekako daleko. Ljudi neprestano gledaju u telefone, žure, nemaju vremena. Ova slika je iz časa u čas sve tužnija. Zašto smo sami sebe bacili u okove? Zašto smo sami sebe oslijepili da ne možemo da vidimo svu ljepotu oko nas? I kao što kaže Šekspir: „Koliko bi očiju trebao imati čovjek da vidi svu sreću koja ga okružuje?“ Svijet je okrugao, a ne kockast i to treba dobro da zapamtimo. Još uvijek nije kasno, ali okove je teško zbaciti. Ne postoji drugi način sem osmijeha, lijepe riječi i prirode. Sve prave ljepote zaključane su u nama, samo neko treba da ih pusti. Poput Pandore, i mi smo otvorili zabranjenu kutiju koja je odnijela osmijehe sa lica ljudi, ali još uvijek nije kasno. Priroda nam još uvijek pruža ruku…
Ljudi, pustimo ptice neka lete. Osjetimo na čas dah proljećnog povjetarca, zagledajmo se u zvijezde, naše prelijepe nebeske plesačice. Čovjeku je malo potrebno za sreću, ali to malo nekada ja predaleko. Sve je tu, oko nas, samo je potrebno da otvorimo oči.
Ime i prezime: Đorđe Kovačević IIg-1
Datum rođenja: 17.02.2003. g.
Ime škole: JU SŠC “Vasilije Ostroški”
Ime mentora: Nevenka Đurković
