Svijet je okrugao, a ne kockast – Emina Hasanbegović ( 7. razred)

Emina Hasanbegović učenica JU OŠ“Centar“ Tuzla, pohvaljena je na konkursu koji je raspisao sajt Moje Dete pod imenom “Svet je okrugao, a ne kockast”. Njen literarni rad je pohvaljen u kategoriji starijih osnovaca. Čestitke Emini!

Svijet je okrugao, a ne kockast

U dnevnom boravku stoji fiksiran veliki kockasti svijet,  koji  stariji zovu „prozorom u svijet“ . Svi skupa, porodično gledamo  neku komediju  na tom jednom od kockastih svjetova oko nas, i skupa se smijemo. Oko mene se nalazi  pravi okrugli  svijet, moji roditelji i brat, a odmah  pored  komode na kojoj stoji TV, nalazi se pravi prozor u  svijet. To su  široko  otvorena okna  kroz  koji ulazi miris jeseni.

Jesen se  polako budi, počinje igra boja  koje samo  okrugli svjiet i priroda mogu napraviti. Svi su danas veseli i sretni jer poslije ljeta i suše dolazi jesen. Kesteni mirišu usred naše ulice. Grožđe je svježe. Jabuke se crvene na drvetu ističu. Čekaju me na tanjuru tople slastice napravljene vrijednim rukama moje mame, a od jesenjih plodova.

Gledam u   šumu  u kojoj  se ističu  boje suhih grana, a ptice se sele. Ovo je pravi svijet  gdje  sva  čula mogu da uživaju.

Živimo u modernom dobu prepunom kockastih svjetova oko nas,  ali ja ih  baš i ne volim: svijet  televizora , računara   ili mobitela, osim ovako, u ovim izuzetnim prilikama, kada imamo mogućnost na TV-u, ili nekom drugom virtualnom izvoru pogledati neku primjerenu komediju, čiji su scenarista i režiser prefinjenog smisla za humor, neki od kvalitetnih dokumentarnih filmova, ili dobar igrani film, bez nasilja i neprimjerenih scena svim uzrastima.  Svoj  glas, od srca, i iz duše dajem za okrugli svijet! Ne kažem da  nama i kockasti svijet nije potreban,  ali  ga  treba  znati umjereno i primjereno koristiti,  i svakako nipošto ne zapostaviti svoj život u stvarnom, okruglom svijetu.

Iskreno volim, duboku naklonost osjećam prema okruglom svijetu   u kojem mogu  osjetiti i šibanje kiše  i milovanje sunca,  osjetiti nemirni vjetar  koji se igra sa mojom kosom, radovati se osmijesima  ljudi, i  malom psu koji vragolasto gricka moju ruku dok ga hranim.

Kockasti svijet  može nekada probuditi neku  emociju   kod mene, npr.  kada  gledam neki zaista dobar film primjeren mom uzrastu i svijetu mojih interesovanja,   ili kada  se dopisujem sa nekim ko je meni drag, ili  kada  nazovem  mamu ili tatu, pa čujem njihov glas. Ali, ipak, mnogo više uživam u svemu  onome  što  mogu   mnogo bolje, mnogo konkretnije  osjetiti u okruglom svijetu. Svijet kockasti, svijet je iluzija, opsjene i bajki koje ne završavaju sretno.

Nikada neću  dozvoliti da kockasti svijet zadobije premoć nad stvarnim, da  zarobi moj okrugli svijet u  svoje okvire i okove.

Pišem ovo prevashodno iz jednog razloga, a to je taj da ako ikada neko se zarobi u kockastom svijetu, a do njega dođe ovaj moj sastav koji odražava moje mišljenje  i  on pročita ovo, da barem na trenutak zastane i razmisli o tome kako i u šta troši vrijeme darovano mu da proživi na ovome, okruglome svijetu. Znam da su moje moći male, naspram hipnotišućih moći ekrana oko nas, da ja slabo šta mogu konkretno popraviti,i da će uvijek postojati osobe koje žive u kockastom svijetu. Jedino što preostaje meni i svim ljudima koji  vole okrugli svjiet jest nada, nada da će se nešto u ljudima promijeniti te da će krenuti putem  racionalnog korištenja kockastog svjieta,  a putem življenja i uživanja u  okruglom svijetu. Jer pravi svijet nije virtualan.  Kada razmišljam o virtualnom naspram stvarnog,  nalazim na nekoj raskrsnici   gdje ima vise puteva, a treba odabrati onaj pravi.  Virtualnost je još uvijek, dobrim dijelom,  nova  riječ savremenog  svijeta,   a nekada se ona mogla samo zvati  nerealnost   ili  mašta .

Svijet u  kojemu živimo  je sve, samo nije virtualan, ali dosta onoga što imamo mogućnost pogledati i saznati na virtualnom, dospijeva, ostavlja svoje tragove, nekada, u manjem broju slučajeva dobre, a više loše, na stvarni svijet. .Ja sam sretno dijete  okružena  porodicom,  ali svega nekoliko koraka dalje od mene,  to više nije svijet koji bih ja željela. Vršnjačko nasilje sve je više rašireno, kako  kod nas, tako i u svijetu,  u prilično nasilno uređenom svjetskom društvenom sistemu, čija je produžena ruka, jedan, nazovimo ga mutni, muljeviti rukavac  cyber- nasilje putem društvenih mreža, i svi putevi kojima zlo iz zločinačkih i bolesnih umova mnogo starijih od nas može stići do nevinoga djeteta koje se iz udobnosti svoje sobe „otisnulo“ u virtualni svijet bez roditeljskog ili nadzora starije, odgovorne osobe. Njemu bivaju podložna ona djeca koja još jako mlada imaju profile na društvenim mrežama.

Ne želim ništa posebno, samo bih željela biti i ostati sretna sam sa svojom porodicom, imati svoje stvarne, žive, „opipljive“ prijatelje  i  širiti  prijateljstvo tokom svog života . Ako će mi društvene mreže, nekada kada postanem starija, pomoći da steknem što više dobrih poznanika i prijatelja širom Zemaljske kugle, neka i društvenih mreža, neka nam samo u dobre svrhe služe.  Htjela bih da ljudi  žive u dobrom zdravlju sa osmjehom na licu . Neka ovaj stvarni svjiet   bude  sve bolje mjesto za život  svim živim bićima, a u tome neka mu virtualni pomagne. Neka mu bude sluga, a nipošto gospodar. Htjela bih da  takav svijet postoji i potrudit ću se da učinim sve, koliko je do mene, da tako i bude.

Emina Hasanbegović (12 godina) 7.a,
JU OŠ“Centar“ Tuzla,
mentorica: Jasminka Hadžić, prof.