Rad pod nazivom “Znanje koje ne koristimo slično je blagu koje se ne troši na putu dobra” Belme Ramić učenice III razreda Gimnazije Živinice osvojio je 3. mesto na našem konkursu pod nazivom “Podeli dar” za mesec April. Literarni konkurs “Podeli dar” je konkurs za dečje radove na slobodnu temu i aktuelan je čitave godine. Svakog 1. u mesecu pravimo presek i biramo najbolje. Ovaj rad je osvojio 3. mesto u kategoriji srednjoškolaca. Čestitke Belmi.
Znanje koje ne koristimo slično je blagu koje se ne troši na putu dobra
Desilo mi se te noći nešto što nije nekih 5-6 godina-probudila me noćna mora. Jednom rukom sklanjam pramen kose iza uha a drugu refleksivno stavljam na srce, nadajući se da ću ga dodirom uspjeti smiriti. I ne pomaže baš nešto pa između teškog udaha i preglasnog izdaha, šapućem sama sebi:
„Samo. Sanjaš. Nije. Stvarno.“ Na vrijeme se zaustavljam prije nego što uspijem dovršiti misao. Šta je sa onim da se snovi ostvaruju? I noćne more su snovi, zar ne?
Kad odrasteš, noćne more slabe. Valjda jer prestaneš vjerovati u čudovišta koja se kriju ispod tvog kreveta. Moje čudovište se probudilo i zove me. Sanjala sam da sam na nišanu, a jedan jedini uvjet da se pištolj spusti, bio je da odgovorim na neko pitanje. Osnovno gradivo, osnovna škola. Nisam znala. Noć prije toga sam svo sjećanje na te „nepotrebne informacije“ zakopala duboko, u dno iza dna, predala zaboravu. Mislila sam da mi nikada neće trebati, a život, sad znam, začas mijenja scenario. Ne govorim ništa, šutim i padam na koljena nesposobna da pogledam neprijatelja u oči i osjećajući smrt kako mi diše za vratom.
Primjećujem da je prozor ostao otvoren pa ustajem ne bi li sama sebi skrenula misli. Čim se približim, osjećam dodir hladnoće i još više se naježim. Kiša. Inače me miris ozona i dobovanje kiše uspavljuje, ali sada mi samo vraća scenu razgovora između mame i mene od sinoć. Ozbiljno pitanje: Postoji li negdje mjesto gdje se mijenjaju samo proljeće i jesen? Poput filma, vrijeme se vraća unazad i zaustavlja baš u momentu kad mama ulazi u moju sobu. Slika je crno-bijela. Izgleda da nisam baš kreativna kao što sam mislila.
Kad je otvorila vrata, ugledala me je kako sjedim na krevetu, pjevušim neku stranu pjesmu okružena papirima koji su rasporođeni u grupice. Na nekima je pisalo fizika, na nekim matematika pa geografija, muzičko.
„Šta to radiš?“ Upitala je ne skrivajući zbunjenost.
„Izdvajam gradivo i sjećanja na stvari koja mi više neće trebati. Vidiš, jednačine iz matematike, formule iz fizike, historijski datumi…“ Kada mi se učinilo da me posmatra još zbunjenije ili čak kao da sam luda, objasnim. „Ne trebam više znati ovo. Stavit ću sjećanje na to u ovu kutiju i baciti je negdje. More, smeće, možda jednostavno zakopam u dvorište.“ To je to. Definitivno misli da sam skrenula.
„Ali… Ali zašto?“
„Rekla sam da mi ne treba. Dobila sam ocjenu, a ionako je beskorisno. Mislim, kome će kad trebati da zna da izvadi korijen iz nekog broja kad postoji kalkulator.“ Bila je smrknuta.
„Nisu to sve gluposti i moraš znati te stvari, zbog toga ideš u školu.“ Prekorila me.
„Ali, evo, ovi kompozitori. Jedina opera koju znam je Aida.“
„Ko je nju komponovao?“
„Neki od onih sa V.“
„Čuješ li se sa svojom?“ Trebalo mi je malo vremena da shvatim da govori o mojoj drugarici.
„Aha. Često.“
„Trebaš je zvati da ti dođe, nije dugo bila.“
„Hoću. Sad za vikend.“
„Stvarno misliš da ti sve ovo neće trebati?“ Zabrinuta je pa to i mene brine i budi iskru sumnje koju prikrivam.
„Apsolutno.“ Odgovaram umjesto toga.
„Toliko si se trudila da naučiš sve ovo, toliko noći nisi spavala da bi se spremila za kontrolni. Sjeti se samo koliko si prolila suza, krvi i znoja. Metaforički rečeno. Znam da voliš metafore, pišče.“ Nasmija se i spusti mi ruku na glavu. „To znanje je dio tebe i naporno si radila da ga stekneš. Ne smeta ti i da samo stoji u tvojoj glavi, nema veze. Sve ti mogu uzeti, Belma, ali znanje neće uspjeti nikad. Grehota je da ga ti samovoljno baciš. Razmisli do sutra makar. Znaš da je jutro pametnije od noći.“ Poljubi me u čelo i ode.
Film se vraća, slika je u boji i ja stojim kraj prozora i slušam kišu.
Polako otvaram vrata spavaće sobe i mama se automatski budi. Čovječe, ko da me može namirisati! Primijetim strah u njenom pogledu pa se nasmijem i kažem:
„Verdi. Verdi je napisao Aidu.“ I ona se samo nasmije i pušta me da legnem kraj nje, kao da sam opet mala, tjerajući jednim zagrljajem sva čudovišta i noćne more. I miriše čak ljepše od kiše.
U međuvremenu se sjetim da nam je profesor govorio kako su ljeto i zima u Velikoj Britaniji dosta blagi pa uzimam mobitel i šaljem Aidi poruku.
Ozbiljno pitanje:Da li bi išla u London sa mnom? Odgovor stiže brzo iako je 4 ujutro.
Ozbiljno pitanje:Da li prvo idemo u London ili kupujemo zajednički BMW X6?
Smijemo se poruci i razmišljam o Verdijevoj Aidi jer kakva god da je bila, ovoj mojoj nije ni do koljena. Zahvalna sam Bogu što imam nekog da me ovako jako zagrli, što imam nekog da mi odgovara na poruke u 4 ujutro i bez daljih pitanja ide sa mnom u London, i najviše sam zahvalna što sam u glavi sačuvala ono zbog čega sam lila suze, krv i znoj. Metaforički.
Belma Ramić, III razred
Gimnazija Živinice
