Početna U svetu knjiga Bajke Pauk, bubica i vjetrovi – Branko Ćopić

Pauk, bubica i vjetrovi – Branko Ćopić

254
0
PODELI

Ispod niske strehe jednog starog hambara, tamo gdje se čak ni vjetar ne sjeti da češće zaviri, stao je da plete mrežu jedan stari pauk, čuveni razbojnik, koga su ljudi već desetak puta protjerali iz svojih kuća. Pleo je mračni lovac mrežu i srdito gunđao:

– Provrijedniću se, pa ću premrežiti čitavo nebo, zakloniću sunce i ljudi će onda da sjede u mraku. Tako im treba, kad su toliko puta pokidali moju divnu mrežu. Aha-ha-ha-ha… Jedna mala bubica tvrdih krila, koja je bila toliko siromašna da nije imala ni kuće, ni pravog zavičaja, pa čak ni imena, baš je milila uz brvna hambara, a kad je čula šta pauk govori, jako se začudi.

– Ali, dragi prijatelju, zašto hoćeš da svojom mrežom zakloniš sunce? Zar nije ljepše kad je sunčan dan i kad svaka travka pjeva i veseli se?

– Hu, kakvo sunce, kakve travke! – namršti se pauk koji je uvijek živio po sumračnim uglovima.

– Živjeti u mraku i plesti mreže, to je prava radost. Prezirem iz dna trbuha one paukove koji pletu mreže po seoskim živicama; tamo je suviše svijetlo za jednog pauka.

– I zar baš misliš da premrežiš nebo i da zakloniš sunce? – sa strahom pripita bubica uplašeno gledajući velikog pauka.

– Oho-ho, ti još sumnjaš u to! Pričekaj samo, za dva dana sve će biti gotovo i onda će u čitavom svijetu biti sumračno i tiho, tako ću gustu mrežu oplesti. Zemlja će onda postati carstvo Velikog Pauka. I svi će se onda klanjati moćnom osvajaču neba.

Kad ču te riječi, bubica se jako, jako sneveseli, jer niko više od nje nije volio sunčane dane. A kad bi pljusnula kiša, ona je šćućurena i tužna sjedila pod kakvim mokrim listom i zabrinuto provirivala kad će se pokazati vedro nebo.

– Oh, oh, kako da spasim nebo, kako da zaštitim sunce? – vajkala je sirota bubica silazeći niz hambarska brvna.

– Idem da potražim nekog koće da uplaši ovu strašnu životinju i da je natjera da se ostavi svoje zle namjere.

Lutajući kroz travu bubica u čitavoj šumi zlatnog maslačka naiđe na bumbara koji se, zujeći po čitav dan uokolo, samo hvalisao svojom odjećom i svojim junaštvom.

– Prekrasni bumbaru, stara delijo i junače, treba mi pomoć protiv jednog rđavog stvorenja – obrati mu se bubica.

– Hr-vr, zuu-zuu, koji je to rđavko, pokaži mi ga samo, paćeš da vidiš šta će od njega biti – važno zagunđa bumbar.

– Znate, mnogopoštovani bumbaru, to je jedan rđav stvor koji plete veliku mrežu kojom će da pokrije čitavo nebo i da zakloni sunce.

– Au, au, zrr-vrrr, kakva li je to životinja, kad toliku mrežu plete? – prestraši se bumbar.

– Oprostite, ovaj, ali ja… hm, nije da ne smijem, nego, eto, tako… nemam vremena da dođem i da ga izlupam.

I zbunjen bumbar se podiže i odleti kroz plavi vazduh. Rastužena bubica krenu dalje da traži spasioca. Ali kome god se obratila, svak je sa strahom odustajao od borbe čujući da taj razbojnik plete mrežu kojom će premrežiti čitavo nebo.

– Kolika li tek mora da bude ta životinja, kad joj je tolika mreža – pomišljao je svak već unapred drhteći od straha. A kad čak i ponositi jelenak odbi da se bori s takvim čudovištem, sirota bubica se vrati u blizinu hambara i već u samu noć skloni se pod jedan list opao s lipe. I tek što je počela da drijema, spolja se začu tiho šušketanje i nečiji tanak glasić zacvili nad samom bubicom:

– Hej, ima li koga ovdje?… O, dobro veče, domaćice. Izvinite, ja sam povjetarac Noćnik i vrlo sam radoznalo stvorenje… Ovaj, onaj… ne ljutite se možda što sam vam uznemiravao san?

– O, izvolite samo, izvolite naprijed – ponudi ga gostoljubiva bubica. – Istina, moj noćašnji stan vrlo je skroman, ali… ali, gdje ste vi, zaboga, ne vidim vas?

– He-he, he-he, ja sam, znate, nevidljivo stvorenje. Svi su vjetrovi nevidljivi.

– Hm, da, da, razumijem – zbunjeno mu se opravda bubica. – Ja sam brižna, pa se toga nisam ni sjetila.

– Brižna si? A radi čega, ako se smije znati? Ja nikad u životu nisam bio brižan, pa sam već i zbog toga radoznao.

– Bezbrižni moj goste, strašne se stvari događaju. Tu gore pod hambarskom strehom jedno čudovište plete mrežu kojom će zakloniti nebo, sakriti sunce, a po svoj prilici i sve zvijezde i Mjesec.

– Gle, gle, gle, baš sam radoznao da vidim kako izgleda to čudovište, baš sam radoznao – i Noćnik tako brzo odleti da čitav list zadrhta, a bubica ne stiže ni da se začudi.

Gunđajući pauk se upravo spremao da spava u jednom uglu svoje mreže, kad Noćnik doleti pod strehu i povika:

– Hura, hura, stanuje li ovdje budući osvajač neba? Htio bih da ga vidim.

– Auh, trista mu stršljenova, kakva se to bitanga dere iz mraka? Ala me uplaši, skitnice noćna, lopove… Sijevaj odavde, pa ma ko to bio da bio. Ne primam goste koji noću dolaze, njima savjest nikad nije čista.

– A, tako ti dakle – naljuti se Noćnik. – Čekaj samo, čekaj, idem ja u planinu da pozovem svog starog rođaka Velikog Vjetra. On će već naučiti pameti one koji misle da premreže nebo.

I Noćnik poleti put daleke ljubičaste planine i ubrzo pronađe Velikog Vjetra u dubokom gorskom klancu. Velikom Vjetru bilo je tijesno u vlažnoj guduri, pa se po svu noć svađao s drvećem.

– Hej, rođače, imam za nešto da te molim – javi se zadihano Noćnik.

– Nečujem; glasnije, mladiću, jer sam već napola oglušio u ovoj guduri – prodera se Veliki Vjetar.

– Rođače, rođačino, jedan pletač mreža sprema se da premreži nebo. Molim te, pođi i nauči ga pameti – povika Noćnik što je mogao glasnije.

– Aha-ha-ha, to je onaj mračnjak pauk. Znam ja njega dobro. Odavna bi on nešto tako učinio da nije nas vjetrova koji počistimo sve što ne valja u svijetu.

I pošto se još jednom gromko nasmija, Veliki Vj etar jurnu iz planinskog klanca, prohuja preko brežuljaka i polja i kad stiže do onoga hambara, dunu pod strehu, počisti za trenutak i pauka i njegovu mrežu, pa od obijesti ponese sa sobom čak i onaj list pod kojim je spavala brižna bubica.

Umorna bubica čvrsto je spavala te noći, pa nije ni opazila kad je prošao Veliki Vjetar, a kad se ujutru trgla iza sna, grdno se začudi ugledavši iznad sebe modro nebo i sunce koje se rađalo.

– Bože, bože, da čudnih stvari: neko mi je odnio krov iznad glave dok sam spavala. I sva sreća što sam noćas bila pokrivena nebeskim svodom, inače bih, bez sumnje, jako nazebla.

I mala buba, još snena, zijevnu, junački protegnu sve svoje noge i stade da se penje uz hambar.

– Hajde da vidim šta je uradio onaj pakosnik. Ali kad se pope pod strehu, buba se jako iznenadi kad pauka ne nađe na njegovom starom mjestu.

– Gdje li je samo onaj pletač mreža? – glasno se začudi ona.

– Pletač mreža? Ohoh-ho, odnio ga je noćas Veliki Vjetar – začu se iza nje tih glasić. Bubica se začuđeno okrenu. Iza nje nije bilo nikog.

– Hej, ko to sa mnom zbija šalu? Gdje si ti, ljubazni govorniče?

– Ho-ho, ho-ho, ja sam Jutarnji Povjetarac, brat Noćnikov. I ja sam takođe nevidljiv. Moj brat otišao je već na spavanje, a mene je zamolio da ti kažem što se desilo zlobnom pauku. Dovi đenja, mali druže, letim da vidim šta rade golubovi na tornju.

Odleti Jutarnji Povjetarac, a mala crna buba izmili na sunce i sva blažena stade da šapuće:

– Oh, dobri vjetrovi, vi koji čistite svijet od mreža i paukova, kako vam je zahvalno moje malo srce. Oh, veliki vjetrovi…

 

OSTAVITE ODGOVOR